Maštoviti dječak Jan Jungić: Biću kuvar koji lovi ribu i igra fudbal

– Da bi udovoljio znatiželji, a maštom dosegnuo davnu prošlost, viđenu u prostranom parku pored Save u Gradišci, Jan Jungić, učenik četvrtog razreda iz Banjaluke, došao je na Rimski festival.

Najduže se zadržao pored nekoliko konja, koje su, hodajući ukrug, jahali njegovi vršnjaci.

Pohvalio se da mu je ovaj sport blizak i da je i on naučio jahati konje.

„Da, znam to, i zato mi više nije interesantno. Umijem jahati konje. Upravlja se sa dva kanapa. Povlačenjem sa lijeve strane, konj ide lijevo, a sa desne, nadesno. To je sve. Ali, najvažnije je održati se na konju. Ko se ne zna držati u sedlu, kanap ne pomaže“, na svoj način  objašnjava Jan principe jahanja.

Onako kako je on shvatio i razumio. Voli i pecanje. Ovom vještinom, uz očevu asistenciju, ovladao je na Savi i Vrbasu. Pohvalio se i ribolovačkim trofejima.

„Idem redovno na pecanje sa tatom. Na Vrbasu upecao sam dvije ribe, škobalja i klena. Jednu od kilogram, a drugu od dva kilograma. Bio sam i na Savi u Gradišci. Tu sam upecao bucova. To je bijela riba, krupnih očiju i velikih usta. Ispržio sam ih i sve su bile ukusne“, priča ovaj devetogodišnjak, učenik Osnovne škole „Aleksa Šantić“ u Rosuljama u Banjaluci. Uskoro će, kaže, napuniti deset godina.

„To će se dogoditi 29. septembra. Ne znam kako ću rođendan proslaviti, još nisam smislio. Biće dobro“, dopunjava Jan informaciju o godinama i rođendanima.

Nastavlja o školi i piscima iz lektire.

„Volim pjesme Jovana Zmaja i priče Branka Ćopića. Volim i slikarstvo, zato što je moj tata Branko slikar“, dodade Jan.

„Ko je najbolji slikar u Banjaluci“, stavismo našeg sagovornika, maštovitog školarca, na novo iskušenje. Odgovor se već podrazumijevao.

„Moj tata, on je odličan slikar. Radi u muzeju. Lijepe su mu slike, ali su sve to neke kocke, to voli da slika. Kocke u različitim bojama. Ja mislim da je bolje da slika ljude. Naslikao je jednom neku ženu i opet nastavio slikati kocke.“

Razgovarali smo i o fudbalu. Jan i o tome ima svoju teoriju i jasnu ambiciju.

„Treniram fudbal u ‘Krajini’, ali ću preći u ‘Crvenu zvezdu’. Brat me ubjeđuje da pređem u ‘Želju’ u Banjaluci, ali ja neću. Što da gubim vrijeme u predgrađu, kada mogu direktno u ‘Zvezdu’, ako me pozovu. Javiće im neko da sam dobar fudbaler“, pohvali se Jan svojim umijećem sa fudbalskom loptom.

Potom pređosmo na novu temu, o Rimu i Rimljanima.

„Koliko su živjeli Rimljani i koliko su bili visoki“, upita Jan, nakon što pored nas prođe Zoran Ćurguz, sokolar iz Banjaluke i bivši košarkaš, noseći veliku pticu na ruci.

Upitao je i ponudio odgovor, sa kojem smo se, naravno, saglasili bez sumnje.

„Možda su živjeli 300 godina, a možda i nisu. Vidio sam Rimljanina kako nosi pticu. Sokola. Visok je, sigurno tri metra, tako mi se čini. Pogledajte ga, eno ga pored fontane. Možda i nije toliko visok, ali je viši od svih ljudi ovdje u parku,  zato i može uhvatiti pticu.“

Prelazimo sa teme na temu. Jan je veoma znatiželjan i zanimljiv, a razgovor o školi na kraju ljeta i na početku nove školske godine svakako je nezaobilazan.

„Tri razreda završio sam odličnim uspjehom, imam sve petice. Nadam se da će tako biti i u četvrtom. Nema smisla da se pokvarim u učenju. Sve znam. Ići ću dalje u školu, ali neću predaleko. Imam svoj cilj i pravac. Takav sam“, reče.

„A šta ćeš biti kada porasteš, gdje je tvoj cilj“, upitasmo podstaknuti njegovom konstatacijom o školi i školovanju.

„Biću kuvar, profesionalac, i ribolovac. Do podne ću pecati, a poslije podne praviti ručak u restoranu. Kažu da se to dobro plaća, a meni se taj posao dopada“, dobismo zanimljiv odgovor. Izdvojeni od mase koja stvara golemu buku, udara u talambase, odapinje strijele i lupa u bubnjeve, nastavismo razgovor.

„Da li si štogod skuvao, pripremio, provjerio kako to ide“, insistiramo na kuvarskoj temi.

„Znam pripremiti jaja, špagete, limunadu i razblaženi sok… Za sebe. Ponudio sam bratu Luki, ali on neće. Neće ni drugi. Sve je to onda ostalo za mene. Pripremam sebi, drugi ne moraju da jedu ako neće“, odgovara ovaj maštoviti školarac sa kuvarskim željama.

Jan živi u banjalučkom naselju Rosulje.

„To je lijepo naselje, lijepa je i škola. Ali, ima mnogo djece koja puše.

Iz osmog i devetog su. Vidio sam ih, ali ih nisam prijavio. Da me ne istuku, a moglo bi se to dogoditi. Ja ne pušim niti planiram“, smatra Jan Jungić, kojem ništa u okolini ne može proći nezapaženo.

I dodaje, tek toliko da utvrdi gradivo, kakav bi bio kuvar kada bi pušio.

„Nikakav, je l’ tako“, reče.

„Jeste“, odgovorismo, pa dlanom o dlan, pozdravismo se, pa na festival, među Rimljane.

Pas Srećko

Jan se ne odvaja od malog crno-bijelog psa. Ime mu je Srećko. Živi sa mnom u stanu, kaže, igra se, trči, grize. Pronašao ga je u svom naselju, pored kontejnera za smeće.

„Pošao sam da bacim smeće i vidio malog psa, štene. Neko je njega bacio, ostavio pored kontejnera. Pošao je za mnom i pratio me. Tata je odlučio da ga uzmemo, da ga zbrinemo. Sada je sa mnom. Da sam zakasnio samo pet minuta, sigurno bi ga neko drugi uzeo. Dao sam mu ime Srećko. On je sreću donio meni, a ja njemu“, smatra Jan.

Nezavisne