Zvuči nevjerovatno, ali ovim starim zanatom bavi se već osam godina, od kad je postao punoljetan. Odrastao je u poznatoj obućarskoj radionici svog oca Predraga i, kako kaže, vrlo lako je “skapirao” svaki segment tog porodičnog posla. Usvajanje znanja morao je da ubrza jer se otac razbolio, tako da je radionicu, bez imalo premišljanja, preuzeo praktično odmah poslije srednje škole.
Zanimljivo je da je Luka završio Ekonomsku školu u Paraćinu, ali tom strukom uopšte se nije bavio. Prekvalifikovao se u Knjaževcu, stekao zvanje modelara-obućara.
Za razliku od oca koji je cipelu samo popravljao, nasljednik je vrlo vješt da je ručno napravi, pa je radnja ponijela njegovo ime. Cipelu pravi tako što uzima mjeru stopala mušterije, a model je prema želji, najčešće sa fotografije. Tako napravljene, prosto miluju stopalo. Čizmice takođe izrađuje za brojne mušterije – od uobičajenih kožnih modela neuobičajenih veličina – brojeva, do ekstravagantnih, kakvih u trgovinama nema
– Napravio sam tako kožne platformke za ženu sa malim stopalom veličine svega 32,5, a jednom mladiću za osamnaesti rođendan cipele broj 52. Ljudi dolaze kod mene jer prepoznaju kvalitet, ali i zbog problematičnih stopala – širokih, sa višim risom ili čukljevima. Za njih nema odgovarajuće obuće u prodavnici, ručna izrada im je jedino rešenje. Koristim kvalitetnu italijansku kožu, pa nakon dogovora oko modela, najprije ga nacrtam na kalupu, poslije čega slijedi krojenje kože i postave, pa sastavljanje i takozvano cvikanje, ubacivanje luba i kapne. Na kraju se rade đon i poliranje – opisuje Cvetković kako izgleda proces proizvodnje.
Cipela mora da sazri na kalupu i “legne“, a lijepak da stegne, pa je za izradu para potrebno oko pet dana. I mada Ćupričani obuću više popravljaju nego što naručuju novu, Luki je milije i ljepše da se bavi kreacijom i ručnom izradom nove. U radnju mu, primjećuje, češće ulaze žene u potrazi za lijepom salonkom, a ima i onih koje zahtjevaju neobične boje i modele. Što je cipela čudnija, mladom obućaru je zanimljivija za rad, ali naglašava da više voli mušku cipelu da pravi nego žensku.
Najekstravagantniju obuću, tvrdi, uvijek je pravio za sebe, ali posljednjih godina ima mušteriju koja ga je, po zahtjevima i bojama, u toj ekstravaganciji prevazišla.
– Napraviti takvu cipelu pravi je izazov. Jedna je bila kombinacija sive, roze i žute boje. Muškarci su u tom smislu manje zahtjevni, uglavnom dolaze zbog veličine po mjeri. Za jednog sam radio baš mali broj, 38. Većina, inače, nosi 42 i 43.
Mašine tri puta starije od njega
U radnji koja je, za zanatliju, neuobičajeno sređena, sve stare mašine Luka je naslijedio od oca. Neke su i triput starije od svog mladog vlasnika, kupljene u inostranstvu. Tu su prese na kojima se lijepi đon, pendžeti i pete, mašine za obradu i poliranje. Mladi majstor tvrdi da je stari način izrade cipele i dalje najbolji. Bolji od velikih serijskih proizvodnji gdje se sve završi za sat vremena. U finalnoj fazi izrade pomaže mu majka. Ona farba i polira, tako da je zanat i danas pravi porodični.
Najviše posla ima ljeti, kada su slavlja, svadbe. Udobnost je tu najbitnija jer žena, osmijehuje se sagovornik, treba da izdrži cijelu noć da igra u salonkama. Posao jeste zahtjevan, ruke stradaju, ali je i zadovoljstvo veliko kad je pred očima savršen par obuće. Nije mu teško ni da radi prekovremeno, rok mora da se ispoštuje.
Ovaj mladi momak i ne razmišlja o tome da bi mogao, možda, da promijeni zanimanje, mada vremena za to još uvijek ima. Želja mu je da nastavi da se usavršava u obućarstvu i da napravi svoj prvi par kaubojki.
A sudeći prema onome što se vidi, nema sumnje da će i ta inovacija biti briljantna, prenose Novosti.
