Između dvije fotografije nastale na istom mjestu u Banjaluci prošlo 55 ljeta
– Između dvije fotografije, crno-bijele snimljene 1971. godine u Učiteljskoj školi u Banjaluci, i kolorne, nastale nedavno na istom mjestu, prošlo je 55 ljeta.
Na staroj fotografiji, nakon đačke radne akcije, u gornjem redu su Simo Tošić iz Banjaluke, Dane Malešević iz Čivčija, kod Prnjavora, i Stanko Vrhovac iz Donje Jurkovice, kod Gradiške.
Sa njima su Mićo Mijatović iz Piskavice, kod Banjaluke, Ranko Tomić iz Laminaca, kod Gradiške, Kajica Daničić iz Šarinaca, kod Prnjavora, i Momčilo Glamočić iz Kneževa.
„Bili smo treći razred. Uređivali smo okolinu škole, dvorište, park, sadili cvijeće i okopavali ukrasno drveće. Bilo je proljeće. Stajali smo ispred školskih ulaznih vrata“, sjeća se Dane Malešević ove akcije i oživljava đačke uspomene.
„Svako od nas bio je zadužen za alatke, lopatu, budak, kramp, vile, metlu…. uz obavezu da posao dobro uradi, alatku sačuva, očisti, opera, ako je potrebno, i uredno vrati, da bi poslužila za narednu akciju, ili za novu generaciju.
Stanko Vrhovac, poslije učiteljske škole, radio je u više potkozarskih sela.
Više od trideset godina je u Kanadi. Sa sjetom priča o tom vremenu.
„Rasli smo, stasavali i spoznavali život sa najljepše strane. Nisu bile vidljive razlike između siromašnih i bogatih. Učenici su nosili iste uniforme, na nastavu dolazili pješke, biciklima ili autobusima. Samo pojedini profesori imali su fiću, škodu ili fijat 1300.“
Učiteljska škola je, za Daneta, Stanka, Simu i njihove drugove i drugarice, kako se tada govorilo, bila prva i velika životna stepenica.
To je prvo veliko iskustvo koje su kasnije nadograđivali. Sjećaju se i đačkih lekcija, učenja, sticanja znanja i vještina:
„Učili smo Manifest Komunističke partije Jugoslavije i morali ga znati kao tablicu množenja. To je bilo obavezno gradivo. Radovali smo se svakom jutru i svakom danu, jer je većina došla iz siromašnih sela, poharanih u ratu. Tada su nam se otvarali novi vidici, činilo nam se da je svijet naš i beskrajan. Bili smo jednaki i srećni, jer za bolje nismo znali“, kažu Dane i Stanko. Njihovo prijateljstvo traje i sada.
Novo vrijeme, a ista lica, pet i po decenija kasnije. Na fotografiji snimljenoj u istoj školi su, slijeva, Simo Tošić advokat, Dane Malešević, doktor tehničkih nauka, Stanko Vrhovac, učitelj, i Mile Sredojević, slikar. Svi penzioneri.
„Šta je 55 godina, koliko je prošlo između dvije fotografije, promijenilo u životu bivših učenika Učiteljske škole“, pitamo Daneta i Stanka.
„Promijenila su se naša lica, ali su shvatanja, odnosi među nama, ljubav prema školi, ljudima, ostali isti. Tako smo vaspitani, a prve životne lekcije ostaju zauvijek. One se ne mijenjaju niti zaboravljaju“, kaže Malešević. Poslije učiteljske škole radio je u Dubravama, a nakon toga nastavio školovanje. Stekao je zvanje doktora tehničkih nauka. Dvije trećine radnog vijeka proveo je u Tehničkoj školi Gradiška, gdje je bio profesor i direktor. Pred kraj radnog vijeka bio je ministar prosvjete Republike Srpske.
„Kada ste bili najsrećniji, kao učitelj, profesor, direktor ili ministar“, pitamo Daneta Maleševića, odavno stanovnika Gradiške.
„Kada sam imao osamnaest godina, bio sam najsrećniji“, odgovorio nam je ovaj dugogodišnji pedagog.
Stanko Vrhovac je bio učitelj kozaračkoj djeci u okolini Gradiške, a potom malim Kanađanima, u Vankuveru. Ova zemlja, kaže, pružila mu je utočište i gostoprimstvo, kada je bilo najteže. Materijalno je situiran, ali je nostalgijom ophrvan.
„Nestanak moje zemlje, Jugoslavije, moja je najveća tuga. Odlazak preko okeana, u Kanadu, značio je novi početak. Prva životna stanica bila mi je u gradu Halifaksu, u pokrajini Nova Škotska, na Atlantiku“, priča Stanko. On čuva avionske karte svojih 26 dolazaka u zavičaj, koje su koštale 57.200 dolara.
Život ovdje je priča za hiljadu stranica. Roman. Školovanje, život i rad koji sa Evropom nemaju sličnosti. Ovdje ni vozački ispit iz domovine ne važi. Sve mora iznova, priča nam Stanko Vrhovac i dodaje:
„Sve što imam, dao bih za ono doba kada sam bio u Učiteljskoj školi, za ono drugarstvo, sreću i radost, vrijeme kada smo svi bili jednaki, jednako imali i bili srećni. To su moje i naše mlade godine, vidljive na staroj fotografiji. Sada, kada sam proputovao pola svijeta i vidio mnogo, shvatio sam da za sreću treba sasvim malo.“
Tako o sebi, školskim drugovima, ljudima ovdje i u svijetu, rodnom kraju i dalekoj zemlji u koju je ponio svoje uspomene, govori Vrhovac, uvjeren da je ispričao sasvim malo, iz albuma sa dvije fotografije.
Nezavisne
