Trumpovo kockanje u Gazi i Jemenu
Ono što bi trebalo razumjeti iz trenutnih zračnih napada, kao i onih poslije ukoliko se nastave, jeste šta je to što je utjecalo da Trump promijeni stav koji je ranije imao.
Rat koji ne donese vojni poraz i ne prisili neprijatelja na predaju, nego se oslanja samo na masovno ubijanje i razaranje, ne može donijeti pobjedu (Hatem Khaled / Reuters)
Zračni vojni napad na civile i preostale građevine u Gazi, koji je izraelska vojska pokrenula 18. marta, može se smatrati početkom dugog ili kratkog rata, kao i iznenađenjem koje niko nije očekivao ili koje je, pak, očekivao svako ko poznaje Netanyahua ili prati njegov politički i ideološki pravac te njegovu odlučnost u vođenju rata protiv Gaze tokom 15 mjeseci.
Kada je riječ o Donaldu Trumpu, u čijim rukama je odlučivanje o ratu ili miru u Pojasu Gaze još od prije nego što je postao američki predsjednik, logično je bilo ne očekivati od njega da dozvoli ovaj napad jer je on bio taj koji je davao prioritet okončanju rata i oslobađanju svih zarobljenika. Primorao je Netanyahua da se pokori njegovoj volji i protiv svoje volje potpiše sporazum o prekidu vatre u Gazi 17. januara 2025. godine.
Šta se dogodilo pa je dao Netanyahuu zeleno svjetlo za spomenuti napad, koji signalizira ponovni rat u Gazi i koji se dogodio uprkos tome što nije objavljen prekid pregovora za implementaciju sporazuma o prekidu vatre?
Uloga tri posrednika – SAD-a, Egipta i Katara – u principu još traje. Imajte na umu da ovdje postoji kontradiktornost, a pojavila se povratkom rata na teren i to s intenzitetom koji nadmašuje intenzitet rata u prethodnoj fazi.
Ono što bi trebalo razumjeti iz trenutnih zračnih napada, kao i onih poslije ukoliko se nastave, jeste šta je to što je utjecalo da Trump promijeni stav koji je ranije imao i dao zeleno svjetlo Netanyahuu koji je iskoristio sve opcije kako bi uvjerio Trumpa da promijeni svoj stav i nije mu bio preostao više nijedan način da to postigne.
Trumpova promjena stava
Trumpova promjena stava nije ništa novo niti je neobična njegova nepredvidivost, ali, s druge strane, nepredvidivost u vezi s ovim konkretnim pitanjem zahtijeva objašnjenje.
Treba imati na umu brojne napore Netanyahua i njegovih saveznika u SAD-u da izbjegnu pritisak za prekid vatre prije nego što je preuzeo drugi predsjednički mandat, ali su ti napori bili uzaludni, za razliku od insistiranja na prekidu vatre, koje je primoralo Netanyahua da se nerado povinuje Trumpovoj želji.
Istina da je objava o prekidu vatre i početku primjene odredbi sporazuma, koje se odnose na razmjenu iznenadila Trumpa u pogledu obima pobjede koju je postigao otpor i koju je narod slavio. Ogledala se u masovnom kretanju ljudi s juga ka sjeveru, kao i u ceremonijama razmjene zarobljenika, jedne za drugom, u skladu s odredbama prve faze sporazuma.
Nema sumnje u to da su Trump i njegovi pomoćnici potpuno pristrani prema cionističkom entitetu te da su bili iznenađeni veličinom pobjede koju je postigao otpor, koja se ogledala u intenzivnoj vojnoj prisutnosti i masovnoj podršci naroda. Još više su iznenađeni kada su politički stjerani u ćošak kako bi proveli preostale tačke sporazuma i oslobodili sve zatvorenike [koji su dio sporazuma].
Witkoff, Trumpov izaslanik za provedbu sporazuma, pokušao je izraditi novi sporazum za dalje, koji bi poništio ono što je dogovoreno, posebno u pogledu potpunog povlačenja okupacijskih snaga iz cijelog Pojasa Gaze i potpisivanja sporazuma o prekidu rata.
Politika pritisaka
Međutim, taj pokušaj je brzo propao jer se sukobljavao s uslovima potpisanog sporazuma i jer su palestinski pregovarači insistirali da se provede ono što je dogovoreno i nisu dozvolili da se opovrgne. Ovdje su Trump i njegov izaslanik shvatili da je politikom i pritiscima nemoguće postići ono što nije postignuto ratom i konfrontacijom tokom petnaest mjeseci.
To ih je primoralo da žrtvuju svoj kredibilitet, posebno u pogledu Trumpovog insistiranja na oslobađanju svih talaca, i da pređu na politiku pritiska, rata, istrebljenja, razaranja i zastrašivanja, ponavljajući neuspjelu, krvavu, zločinačku politiku Bidena i Netanyahua.
Trumpu će postati jasno da će ga ova politika suočiti s međunarodnom izolacijom, a dokaz za to je gotovo jednoglasna međunarodna osuda povratka u rat i genocid od prvog dana povratka rata.
Najopasniji ishod te izolacije i neuspjeha moglo bi biti Trumpovo pribjegavanje ratu s Iranom, proširenje njegove politike rata umjesto politike pregovora pod pritiskom te pretjerivanje s oštrim sankcijama.
Na taj način bi doživio neuspjeh obje strategije jer one idu do krajnjih granica i udaljavaju se od „umjerenosti“ i minimalnog nivoa razumnosti. To je daleko od krajnjeg ekstremizma, bilo da je u pitanju rat, pregovori ili sankcije.
Trumpov ugled će biti narušen
Tu bi se Trump našao uvučen u rat protiv Gaze, pored rata protiv Jemena, i niti u jednom od njih ne bi postigao svoje ciljeve jer otpor i narod u Gazi i Jemenu neće popustiti i on će se naći pred izborom da se povuče ili da uđe u kopneni rat s neizvjesnim ishodima, što će biti katastrofalno za sve njegove projekte koje je obećao svojim glasačima.
Štaviše, ovaj rat, posebno u Gazi, dodatno će učvrstiti sliku o cionističkom entitetu kao odmetničkom, ratnom zločincu, počinitelju genocida, počinitelju potpunog razaranja i nekome ko ne poštuje međunarodno pravo i ljudske vrijednosti.
Također će Trumpov ugled biti narušen s prvim njegovim vojnim pohodima u kojima neće postići željene rezultate. Tako će biti sve dok se suočava s nekim ko je postojan, borben, pobornik pravde i ko od nje ne odstupa.
Na kraju, ali ne i najmanje važno, Trump će se, na vrhuncu svoje arogancije, prvi put suočiti s poznatim pravilom da „krv trijumfuje nad mačem“ kada zarati protiv potlačenog naroda koji brani pravedan cilj i ne posustaje pred agresijom, genocidnim djelima i gotovo potpunim razaranjem.
Rat koji ne donese vojni poraz i ne prisili neprijatelja na predaju, nego se oslanja samo na masovno ubijanje i razaranje, ne može donijeti pobjedu, a ta dva uslova ne postoje u Gazi i Jemenu.
