Maduro je otišao iz Venecuele, ali Rusija možda i neće

– Tokom više od dvije decenije, Rusija se ugradila u venecuelansku vojsku, energetski sektor i političku elitu, dodvoravajući se Hugu Čavezu i njegovom nasljedniku Nikolasu Maduru, obojici žestokim kritičarima Sjedinjenih Država, te uspostavljajući čvrstu bazu na zapadnoj hemisferi.

Tokom 26 godina na vlasti predsjednika Vladimira Putina, Rusija je njegovala lične odnose, institucionalne veze i komercijalne interese u toj južnoameričkoj naciji. Analitičari kažu da, uprkos američkom zarobljavanju Madura, te veze vjerovatno neće nestati preko noći.

„Njihovo rastavljanje bilo bi skupo i složeno“, rekla je za RFE/RL nezavisna analitičarka Aleksandra Sitenko sa sjedištem u Berlinu.

Veze se protežu i na privremeno vođstvo Venecuele. Delsi Rodrigez, koja je bila potpredsjednica pod Madurom, dugo je održavala bliske odnose s Moskvom.

Godine 2024. Putin je dodijelio Rodrigezovoj rusko državno odlikovanje pod nazivom Orden prijateljstva, a Moskva joj je takođe javno izrazila podršku kao privremenoj čelnici.

„Delsi Rodrigez je neko koga Rusi poznaju i s kim mogu sarađivati“, napisao je Mark Galeoti, ruski analitičar i počasni profesor na Školi za slavenske i istočnoevropske studije Univerzitetskog koledža u Londonu, u blog postu od 7. januara za britanski „iNews“.

Sada se postavlja pitanje koliko Rusija realno može zadržati svoje prisutnosti. Sposobnost Moskve da vrši uticaj u bliskoj budućnosti je ograničena, kažu analitičari, a pritisak na Sjedinjene Države mogao bi biti kontraproduktivan.

„Nema razloga da se ne pokuša“

Kako vrijeme prolazi od iznenadnog američkog zarobljavanja Madura u noćnom napadu 3. januara, Kremlj kao da sagledava situaciju. Deset dana kasnije, Putin nije dao nikakav javni komentar.

„Moskva nema razloga da ne pokuša ostati igrač u Venecueli“, rekao je za RFE/RL Pol Gobl, viši saradnik u Fondaciji Džejmstaun. „Ali malo je vjerovatno da će uskoro preuzeti istaknutu ulogu, jer bi SAD vjerovatno odgovorile na načine koji bi više naštetili Rusiji.“

Ruski fokus na sukob u Ukrajini mogao bi ograničiti njenu sposobnost i želju da preuzme takvu ulogu.

„Čini se vjerovatnijim da će Rusija umjesto toga usmjeriti svoje napore na pokušaj odvraćanja od daljih američkih zapljena sankcionisanih naftnih tankera poput Belle-1/Marinere, s obzirom na važnost globalne flote iz sjenke za njenu ekonomiju i ratnu mašinu“, rekao je za RFE/RL Henri Cimer, saradnik u Programu za Ameriku u Centru za strateške i međunarodne studije.

Američke pomorske snage ukrcale su se i zaplijenile Bellu 1, koja je nedavno preimenovana u Marineru i nosila je rusku zastavu, u sjevernom Atlantiku 7. januara.

To je bio udarac ruskoj upotrebi „flote u sjenci“ plovila za prevoz sankcionisanih energetskih proizvoda.

Ruske kritike tog poteza bile su prigušene, ali Cimer je rekao da bi „očekivao više ruskih vojnih prijetnji odmazdom ako SAD zaplijene dodatne tankere, uključujući potencijalno nuklearno pozicioniranje“.

„Ako ovo uspije smanjiti američke mjere sprovođenja zakona, to bi indirektno moglo ublažiti pritisak na preostale čavističke strukture u Venecueli“, rekao je, referišući se na nasljeđe Čaveza, koji je umro 2013. i izabrao Madura za svog nasljednika. „Ali ne očekujem da će otvoreni ruski napori uticati na domaću venecuelansku politiku.“

Sve o nafti?

Još jedno ključno pitanje je može li Rusija zadržati svoje naftne interese u Venecueli, koja ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu i gdje je Moskva uložila milijarde dolara u taj sektor tokom posljednje dvije decenije.

„Rusija bi mogla pokušati tvrditi da je ta imovina pravno zaštićeno rusko vlasništvo“, rekao je za RFE/RL Vladimir Ruvinski, profesor političkih studija na Univerzitetu Icesi u Kaliju u Kolumbiji.

Moskva je 13. januara napravila korak u tom smjeru: Državna kompanija Roszarubežnjeft izjavila je da naftna imovina koju razvija u Venecueli pripada Rusiji i da namjerava nastaviti tamo poslovati.

Američki predsjednik Donald Tramp, međutim, dao je do znanja da Vašington namjerava kontrolisati prodaju nafte u Venecueli. 9. januara rekao je da će Sjedinjene Države prodati Kini i Rusiji „svu naftu koja im je potrebna“ dok njegova administracija nastoji preuzeti kontrolu nad izvozom venecuelanske nafte.

„Retorika Bijele kuće… sugeriše da će tražiti da američke kompanije imaju povlašteni pristup prilikama u naftnom sektoru i vjerovatno će odbiti ruske zahtjeve za naftnu infrastrukturu“, rekao je Cimer za RFE/RL.

Ubrzo nakon osnivanja 2020. godine, Roszarubežnjeft je preuzeo venecuelansku naftnu imovinu od ruskog državnog diva Rosnjefta nakon što su SAD uvele sankcije dvjema podružnicama Rosnjefta zbog trgovine venecuelanskom naftom.

Drži drugo najveće strano potraživanje za imovinu venecuelanskog naftnog sektora nakon kineskog Sinopeca, koji ima pravo na oko 2.8 milijardi barela, prema podacima koje je izvijestio „Bloomberg News“.

Vojno naslijeđe Moskve

Izvan industrije ugljikovodika, Cimer je rekao: „Ne bih isključio mogućnost da Sjedinjene Države dopuste, na primjer, ruskim privatnim kompanijama da nastave prodavati svoje proizvode u Venecueli ili ruskim firmama da sklapaju poslove u sektorima koji nisu naftni ili odbrambeni.“

Rusija je godinama glavni dobavljač oružja za Venecuelu, isporučujući sisteme protivvazdušne odbrane, avione i lako naoružanje.

U oktobru, dok je Vašington rasporedio snage na Karibima razmatrajući vojne opcije vezane uz ono što je opisao kao kampanju protiv narkotika, Maduro je tvrdio da Venecuela ima oko 5000 ruskih protivvazdušnih raketa Igla-S raspoređenih na „ključnim položajima protivvazdušne odbrane“.

Otprilike u isto vrijeme, ruski servis RFE/RL-a i drugi mediji izvijestili su o mogućim isporukama ruskih komponenti protivvazdušne odbrane, uključujući sistem Pantsir-S.

Čizme na terenu?

Međutim, ruski ambasador u Venecueli 10. januara je na ruskoj državnoj televiziji sugerisao da je venecuelanska protivvazdušna odbrana koju je isporučila Rusija bila neučinkovita tokom američke operacije hvatanja Madura, navodeći „ozbiljne probleme“ s komunikacijom između elemenata sistema.

Pozivajući se na neimenovane američke zvaničnike, „The New York Times“ je 12. januara izvijestio da protivvazdušni odbrambeni sistemi S-300 i Buk M-2 nisu bili spojeni na radarski sistem kada se dogodio američki napad, dodajući detalje izvještaju ambasadora Sergeja Melika-Bagdasarova.

Jedno neriješeno pitanje je sudbina otprilike 100 ruskih vojnika poslanih u Venecuelu 2019. godine, u onome što je Moskva opisala kao misije obuke i savjetovanja, usred izazova Madurovom uticaju na vlast.

Nije bilo službene potvrde o njihovom povlačenju. Ruvinski je za RFE/RL rekao da „dugo nije čuo za rusku vojnu prisutnost u Venecueli“, dodajući: „Da je tamo bilo i 100 Rusa, lokalna ruska zajednica bi znala“, rekao je.

Moguće objašnjenje za relativno blagu reakciju Rusije na američku zapljenu Madura i tankera je dugogodišnja želja Kremlja za dogovorom u kojem bi Rusija prihvatila američku dominaciju na zapadnoj hemisferi u zamjenu za slobodne ruke Moskve u onome što smatra vlastitom sferom uticaja, posebno u Ukrajini, prenosi „RFE/RL„.