Dok se njegova vladavina bliži prvih 100 dana, njegova politika djeluje sve radikalnija i direktnija u svojim namjerama. Republikanski tim sve je direktniji u želji da značajno transformiše Ameriku po svom liku i da su u tom pohodu spremni i na borbe kroz sudove i medije.
Na drugoj strani, uprkos navedenoj radikalnoj politici vlasti djeluje da je opozicija Trampovom djelovanju dosta blaga i neorganizovana. Američke demokrate trenutno djeluju dosta rezervisano u svojim kritikama i aktivnostima, te više djeluje kao da još nisu prebrodili izborni poraz iz novembra prošle godine.
Osim kritika i aktivnosti pojedinačnih senatora i kongresmena sa levice, sama organizacija ne pruža kao struktura aktivan otpor. U nekoliko trenutaka stranka je čak pokazala kooperativnost, poput aktivnosti lidera demokratske manjine u Senatu, Čaka Šumera, da svojim glasanjem omogući kratkoročnu likvidnost vlade. Postavlja se pitanje da li je trenutno (ne)djelovanje proizvod manjka strategije ili je tačno to strategija ove stranke.
Ono što je problem kod Demokratske stranke je da uprkos tome što je njena predsjednička kandidatkinja izgubila izbore sa samo ispod 2% razlike, cjelokupna politička klima se brzo promijenila. Ova partija u anketama bilježi dosta niži rejting prihvaćenosti javnosti, a djeluje da su određene konzervativne republikanske pozicije dosta brzo prihvaćene i u široj populaciju.
Nakon Trampovog reizbora 2024. i preuzimanja kontrole republikanaca nad Kongresom, po anketi američkog Galupa sve veći broj demokrata (45%) želi da njihova stranka postane umjerenija i manje liberalna, dok većina republikanaca (43%) podržava zadržavanje trenutne ideološke pozicije.
Ovo predstavlja pomak u odnosu na 2021, kada su demokrate bile podjeljenije, a republikanci više naklonjeni konzervativizmu. Liberalnije demokrate uglavnom podržavaju levlji pravac, ali umjereni glasači ove partije u velikoj meri preferiraju centristički pristup. Iz ugla većeg dijela partije, stranka je percipirana kao „suviše liberalna“, međutim postoje i kritike da bi sa previše kompromisa sa svojim programom izgubila razliku u odnosu na republikance.
Zbog toga, Demokratska stranka ima različite ideje unutar svojih redova o tome kako da „izađe na crtu“ Trampu i spremno dočeka međuizbore krajem 2026. predsjedničke izbore 2028. Republikanske većine u Senatu i Predstavničkom domu su prilično male, te će ova stranka uprkos trenutnoj dominaciji svakako biti ranjiva kroz godinu dana.
Ukoliko ne bude uspjela da isporuči rezultate, a naročito u ekonomskim pitanjima, koja su bila najbitnija glasačima u anketama, Republikanska stranka će biti prilično ranjiva. Većina strategije trenutnog demokratskog establišmenta bazira se na ovom očekivanju, odnosno pretpostavci da će Trampove politike i njeni efekti vrlo brzo postati nepopularni. Iz njihovog ugla, biće potrebno sačekati da njegov rejting u opštoj javnosti padne, da njegove mere donesu negativne efekte po standard birača i da Maskove seče javne administracije i programa proizvedu veliki bes kod pogođenih grupa.
Iz ugla ove strategije, demokrate bi trebalo da sačekaju da Tramp postane nepopularan i da bez preteranog truda 2026. preuzmu oba doma Kongresa. Na taj način bi omeđili mogućnosti za dalje radikalne politike Trampa, poput donošenja transformativnih zakona za koje je potrebna kongresna podrška. Umereni demokratski stratezi tvrde da ukoliko bi Demokratska stranka vodila aktivnu kampanju protiv svakog Trampovog poteza pre nego što se efekti vide, da bi mogli da u trenutnom polarizovanom javnom mnjenju budu manje ubedljivi i da time mobilizuju i protivničku glasačku bazu.
Ovoj strategiji strateškog strpljenja demokrata ide na ruku što je Trampov rejting zaista pao, te je njegov procenat prihvaćenosti u javnosti od dolaska na vlast do sada uveliko ušao u negativnu zonu u prosecima anketa. Ukoliko njegov novi carinski rat izazove rast inflacije i gubitak radnih mesta, taj se minus vrlo brzo može povećati i republikanci mogu biti u velikom problemu.
Sa druge strane, lijevo krilo demokrata kritikuje ovaj pristup i ukazuje na rizike koje ovaj pristup sa sobom nosi. Ličnosti poput senatora Bernija Sandersa ili kongresmenke Aleksandrije Okasio Kortez zato uveliko vode aktivnu kampanju protiv Trampa i kritikuju ga da uspostavlja „oligarhijski režim“, te imaju drugačiju strategiju.
Iz njihovog ugla, demokrate moraju da vode agresivnu i aktivnu kampanju protiv Trampa i njegovih politika, te da kroz to održavaju svoju bazu zagrejanom. Lijevo krilo demokrata tvrdi da stranka mora da vodi aktivnu kampanju i zbog straha da bi oštećene grupe mogle da se osjećaju zapostavljeno u suprotnom. Mnogi ljudi koji su izgubili beneficije, radna mesta ili koje pogađaju Trampovi programi možda neće razumeti strategiju „strateškog strpljenja“ i smatraće da ih je partija koja bi trebalo da ih zastupa ostavila na cjedilu.
Takođe dio kritičara upućuje kritike demokratama da nije dovoljno da cijeli koncept njihove borbe bude da birači uvide da je Tramp loš i po inerciji manjka alternative glasaju za njih, već da je potrebno da i sami reformišu svoju politiku i nađu novi popularniji program. Međutim, lijevo krilo i umjereno establišment krilo ne mogu lako da se usklade oko tog programa, jer je po prvima Bajdenova politika bila suviše umjerena, a po drugima suviše levičarska.
Zbog toga, Demokratska stranka deluje dosta pasivno i još uvijek nedovoljno jasno u svojim napadima. Dijelom je to posljedica strateškog strpljenja, a dijelom i efekat konfuznosti stranke oko budućeg programa nakon izbornog poraza. Iz poraza nije lako izaći, ali ni Tramp nije lak protivnik, piše Blic.
