Aleksandar Savanović: MIT O AMERICI – USPON I PAD JEDNE IDEJE

Netom nakon pobjede Trampa na predsjedničkim izborima, suočili smo se sa nekoliko šokantnih tvrdnji koje čovjek ne bi očekivao da je moguće čuti sa takvog mjesta. One prevazilaze čak i sad već legendarne bedastoće iz njegovog prvog mandata. Tako je Tramp, u maniru pravih istočnjačkih diktatora, otvoreno obznanio teritorijalne pretenzije prema Kanadi, Meksiku, pa čak i Evropskoj uniji – tj. Grenlandu.

Ovaj gotovo nevjerovatni rasplet predstavlja sasvim neočekivan kraj “američkog vijeka”: planetarna dominacija SAD, započeta tokom WW2, tako se zvršila u blatu i blamaži trampizma. Teško da bi i Holivud smislio nešto ekscentričnije.

Koliko god Tramp bio primjerena kazna Amerima za sve greške, nepodopštine i promašaje koje su, naročito nakon 1989. godine učinili, ipak ostaje žal za nestankom jednog velikog ideala. Iskustvo “američkog vijeka” potvrđuje nam staru istinu da su ideali preteški za stvarne ljude.

Šta je Amerika trebalo da bude

SAD su se pojavile na svjetskoj sceni u kritičnom momentu – najvećoj krizi koju je čovječanstvo ikad iskusilo. U trenutku kada su nacisti pokorili Evropu, a Japan planirao isto u Aziji, SAD su odlučile da odbace svoj tradicionalni izolacionizam i uključe se – ne samo enormnom logističkom podrškom antifašističkim snagama SSSR, Britanije i ostalih spremnih na borbu, već i vojno. Nakon čuvenog Ruzveltovog “januarskog” govora, SAD su pokrenule svoju ogromnu mašineriju i dotad neviđene kapacitete. Mobilisale su milione “redova Rajana” i poslali ih na svojim bezbrojnim nosačima širom planete – od Ivo Džime do Normandije. Na kraju je nacističko zlo slomljeno. Ali mir nije došao, jer je svijetu prijetila druga vrsta mraka – sovjetski. Na osnovu Brežnjevljeve doktrine o “ograničenom suverenitetu”, SSSR je okupirao jednu po jednu evropsku naciju, namećući joj svoj nezdravi poredak. SAD su se opet pokazale na nivou istorijskog zadatka: hendlujući stvari tako da se izbjegne nuklearna kataklizma, uspjele su na kraju iscrpiti Sovjete do njihovog kolapsa. Pad Berlinskog zida bio je simbolični klimaks “američkog vijeka” ,u kome je ova velika nacija slomila dva svjetska zla.

To je Americi dalo ogroman moralni kredibilitet da bude “vođa slobodnog svijeta” i uspostavi ono što se u teoriji nazvalo “Pax Amerikana”: ideja svjetskog mira u kome bi najjača nacija garantovala planetarni sistem pravde i sigurnosti. To je ona “rimska misija Amerike” o kojoj se sanjalo sredinom XX vijeka. U ime tog ideala, svi smo bili spremni da progledamo kroz prste bezbrojnim “taktičkim” nepodopštinama Amera – od brljanja sa južnoameričkim diktaturama, preko raznih CIA gadosti, pa sve do Vijetnama. Nadali smo se da će “nacija slobodnih”, kada SSSR nestane, prevazići te hladnoratovske “cilj-opravdava-sredstvo” anomalije i na kraju preuzeti planetarni barjak slobode, pravde i prava.

Amerika je imala sve uslove da ispuni tu misiju. Ona je bila politički ideal – uistinu “Prva i najveća republika u istoriji”. Takođe i bez premca najjača ekonomska sila – motor inovacija i razvoja planete, koja je predvodila globalizaciju i proliferaciju bogatstva širom svijeta. I njena vojna moć je bez presedana u istoriji. Sve to podržavala je i izvanredna američka kultura i njena nevjerovatna kreativnost. Od Holivuda do R’n’R američki način života, individualizam, ljudska prava i slobode širili su se svijetom. Ta kultura bila je dovoljno moćna da ostvari uticaj i unutra: svi smo na TV ekranima gledali kako Djeca cvijeća svojom muzikom obaraju društvena ograničenja i šire polje individualnih sloboda protiv “konzervativnih” ostataka. Takođe smo gledali kako efikasno istupaju protiv grešaka američke vlade. Pjevajući stihove poput “they put a rifle in my hands, sent me off to a foreign land to go and kill the yellow man”, Springstin i ostali bili su u stanju da mobilišu milione Amerikanaca protiv ilegalne intervencije u Vijetnamu.

Filmovi poput “Kosa” i “Apokalipsa danas” inicirali su naciju da se suprotstavi kršenju međunarodnog prava od strane njihove vlade i da tu vladu vrate u okvire zakona. Time su nam svima demonstrirali, prima facie, šta znači prva rečenica američkog ustava: “We The People” – vlada je tu da se pokori narodu, da “služi”, a ne da vlada. Unatoč nepodopština Vašingtona, Americi se moglo vjerovati, jer su građani SAD demonstrirali da mogu držati svoje političare, jednako loše i korumpirane kao bilo gdje drugdje, pod ustavnom kontrolom i prinuditi ih da se povinuju volji nacije.

Sve to je uticalo na opšti utisak da Amerika, unatoč svim manjkavostima, ipak ima snage da odgovori ulozi “vođe slobodnog svijeta”. Naročito nakon prve intervencije u Iraku, djelovalo je da stvari idu u pravom smjeru. Šta se dogodilo u Iraku 1990-91.? Nakon što je Sadam Husein okupirao Kuvajt, SAD su okupile “Koaliciju slobodnih” – 35 država spremnih da pošalju svoje vojnike da ginu za slobodu jedne daleke nacije koja je napadnuta. Baš kao u WW2. Pri tome to nisu uradile na svoju ruku već se sve odvijalo pod okriljem Ujedinjenih nacija. Rezolucijom 678 UN-a, od 28. novembra 1990. postavljen je ultimatum Sadamu da se povuče, inače će uslijediti upotreba vojne sile. Sadam je odbio ultimatum i, kao što svi znamo, u „Pustinjskoj oluji“ njegova vojska je pregažena. a Kuvajt je povratio svoj suverenitet. Čitava ova akcija SAD i „Koalicije slobodnih“ jedan je od najljepših primjera međunarodne solidarnosti i spremnosti da se zaštiti slabija država od agresije. To je ono što su SAD trebale biti u svijetloj budućnosti.

Šta je Amerika na kraju postala

No, već drugi rat u Iraku pokazao je da smo se prerano ponadali i da budućnost nije baš tako svijetla. Šta se dogodilo u Iraku 2003. godine? U pitanju je unilateralni akt sile od strane SAD koji (sem Britanaca – notorno sklonih svim geopolitičkim gadostima) niko nije podržao. Amerikanci su pokušali dobiti podršku u UN, koristeći se čak čistim lažima tipa one da Irak proizvodi oružje za masovno uništenje.

Međutim, Kolin Pauel je ismijan u UN-u, a francuski ambasador otprilike ga je upitao: „Zar vi mislite da smo mi blesavi i nemamo službe koje nas izvještavaju o stvarnom stanju u Iraku?“. Unatoč tome, SAD su unilateralno provele napad. Bijesan na odbijanje evropskih država da se priključe napadu, državni sekretar SAD-a Donald Ramsfeld je prezrivo prokomentarisao da je u pitanju „ostarjela“ i „stara Evropa“ na koju se ne treba obazirati.

Odlučujući da bez mandata UN-a „šire demokratiju bombama“, SAD su postale ono što im je Miloš Forman prorekao 1979. godine, u legendarnom filmu „Kosa“: “Demokratija je kad bijeli čovjek pošalje crnog čovjeka da ubija žutog čovjeka, pod izgovorom da brani bezbjednost svoje zemlje, koju je oteo od crvenog čovjeka.”

Dakle, umjesto da svoju moć koriste koordinisano sa ostalim slobodnim zemljama u svrhu održavanja svjetskog mira, SAD su iskoristile svoju silu za puku pljačku resursa jedne već poražene zemlje. To ima više nego simbolički značaj: umjesto da budu “vođa slobodnog svijeta” , SAD su odlučile da postanu svjetski hegemon i najbolje naoružan nasilnik. Slike u kojima se američki vojnici – potomci onih heroja koji su jurišali na plaže Normandije, slikaju sa opljačkanim iračkim zlatom definitivno su sahranile mit o Americi kao “vođi slobodnog svijeta”.

Logična posljedica takvog ponašanja je da su SAD postale najomraženija nacija na svijetu. U mojoj generaciji – rođenoj davnih 1970-tih, Amerika je bila simbol slobode. Današnje generacije širom svijeta u njoj vide tiranina i planetarnog despota. Nažalost, i ne griješe mnogo. Amerika više ne odaje utisak sile koja stoji iza krhkog zdanja planetarne demokratije – tamo gdje je ima. Čak i ako je to bila samo lijepa laž, čak i ako SAD nikad nisu bile dorasle takvoj ulozi, svijet sa tom iluzijom bio je mnogo ugodnije mjesto za život.

Politički cirkus

Sudeći po početku Trampovog mandata, stvari će biti i gore. Ne samo da smo dobili još jednog svjetskog vanabi diktatora, već smo ga dobili u verziji karikature – “populističkog šarlatana musolinijevskog tipa”, kako ga je nedavno opisao jedan pametan amerikanac.

Ne samo što su SAD postale nešto vrlo blizu imperijalističkoj diktaturi, već su postali i karikatura iste. Nakon što su potrošile nezamislive resurse u borbi protiv Sovjetskog Saveza, SAD su izgleda na putu da postanu nešto vrlo slično onome protiv čega su i nastali kao međunarodna sila. Koliko god to bilo šokantno, ali Tramp je odbio da potvrdi da neće upotrijebiti vojnu silu za svoje teritorijalne pretenzije prema Grenlandu. Kanadi je pak zaprijetio “ekonomskom silom” ukoliko ne ispuni njegove zahtjeve. Tako vidimo da sa stanovišta međunarodnog prava već nije moguće razlikovati trampizam i putinizam.

Inače, to je prvi put u novijoj istoriji da SAD pokazuju teritorijalne pretenzije. Svjetski poredak mira koji su uspostavile nakon WW2 bazirao se upravo na principu nepovredivosti granica i jasnoj prijetnji da će svaki pokušaj nasilnog otimanja bilo čije teritorije biti spriječen američkom i NATO intervencijom. Prije nego što je odobrio slanje američkih vojnika u Evropu, Ruzvelt je 1941. godine, insistirao da se  potpiše “Atlantska povelja” (koju je inače potpisala i naša tadašnja država). Povelja u članovima 1. i 2. kaže da “neće biti nikakvih teritorijalnih promjena” i da će sve države da se vrate u svoje predratne granice. Ne vjerujući Evropljanima po pitanju međusobnih teritorijalnih aspiracija, Ruzvelt je tražio da se stvar ukuje. Manje od vijeka kasnije njegov nasljednik radi upravo obrnuto: sam pokazuje pretenzije na teritoriju i Evropljana, a i ostalih. Tako su SAD od garanta svjetskog mira – što su trebale biti nakon 1989. – postale jedna od glavnih prijetnji tom miru. Istorija zaista ima smisla za humor i ironiju.

No, Tramp, naravno, nije pao s Marsa – on je samo dovršetak jednog procesa koji je prije 30-tak godina skrenuo u pogrešnom smjeru. Jer SAD su pogazile vlastiti princip znatno prije Trampa: priznajući unilateralnu secesiju Kosova. Tim aktom SAD su same po prvi put poništile ono što su ugradile kao sidrišnu tačku u projektu svjetskog mira. Putin je u Donbasu samo nastavio istim putem, a lik poput Trampa zaista nema razloga da se osjeća vezanim principom koji su već njegovi prethodnici stavili ad acta. Prema tome, koliko god bio neočekivana i šokantna regresija, Tramp je ipak zakonomjerna posljedica krivog skretanja SAD nakon 1989. godine. Iskusni Ričard Holbruk je pred kraj svog života pogodio suštinu: “Nažalost, SAD sada mnogo više liče na Bosnu – nego što Bosna liči na SAD”. Ili, kako je to nedavno poentirao jedan američki profesor: “Nakon 50 godina borbe protiv diktatura, postali smo gej retardirana verzija diktature.”

Kada je mlađi Buš osvojio drugi mandat (dakle, nakon ilegalnog napada na Irak), jedan od veterana Wall Streeta je prokomentarisao: „izabrati Buša jr. prvi put se i moglo tolerisati – nismo znali o kome se radi. Ali dati mu drugi mandat znači da američki narod stoji iza njegovih politika – što je sramota svih nas.“ Prava slika američkog pada nije sam Tramp, već fakt da njegov reizbor znači da ta budalesanja predstavljaju politiku iza koje stoji američki narod. Šokantno je da je da su svi vodeći američki univerziteti – dakle, čitava intelektualna elita, kao i kulturna elita, i kompletan Holivud bili protiv Trampa, ali narod ga je ipak izabrao.

Neizvjesno je da li se SAD mogu oporaviti i u skorije vrijeme povratiti moralni kredibilitet koji su imale početkom 1990-tih. Najbolje čemu se možemo nadati jeste da je njihov sistem podjele vlasti ostao dovoljno neoštećen da, kao u prvom mandatu, ograniči Trampa da ne napravi neku veću budalaštinu. Imajući u vidu stanje u Vrhovnom sudu SAD, čak i taj minimum djeluje kao puko nadanje bez previše osnova u političkoj realnosti SAD, pretvorenoj u populistički cirkus. O impičmentu, kako sada stvari stoje, možemo samo sanjati. Najvažnija stvar koja ostavlja nadu da se SAD mogu vratiti na pravi kurs jeste činjenica da su tamo građanske slobode ostale relativno neoštećene. Za razliku od putinističkog inferna, u SAD ljudi ne padaju sa balkona zbog kritike Predsjednika. Bar zasad. Premda nam iskustvo Wikiliksa, Snovdena itd. govori da i tu stvari idu u pogrešnom smjeru, radikalna kritika je ipak moguća – pa shodno tome moguće je i korigovati greške. Ne čudi da je Tramp tako žestoko napao sve svoj kritičare i medije koji su protiv njega. Jedan drugi američki predsjednik R. Kenedi je jednom prilikom rekao: „Svaku je diktaturu na kraju ugušila mreža represije koju je isplela za svoj narod – jer je kritika bila zabranjena, pa se greške nisu mogle ispraviti.“ Ako se SAD izvuku iz blata trampizma, izvuće se zbog svojih građanskih sloboda.

BUKA