Za Đukanovića neće niko da gine

Za Đukanovića neće niko da gine

Mnogo datih obećanja predsjednik Crne Gore nije ispunio. Problem je što je uz svu medijsku kampanju, organizaciju, uložen novac, logistiku, patos o ugroženosti države i nacije, na Cetinju bilo, sve sa Cetinjanima na barikadama i u gradu, ako hoćemo da budemo velikodušni, dvije hiljade ljudi.

Iza predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića je stajala samo zastava Crne Gore tokom obraćanja posle političkog debakla na Cetinju u nedjelju ujutru. Nije bilo ni zastave NATO, čiji je Crna Gora član, a ni Evropske Unije u čije se vrijednosti i svjetonazore njegova partija i sljedbenici, na riječima, kunu već godinama.

Kao što je Slobodan Milošević imao običaj da predstavlja srpskom javnom mnjenju svoje poraze kao velike pobjede, uključujući i onu protiv Sjevernoatlantske alijanse, tako je i Đukanović obznanio crnogorskoj publici da je odnio pobjedu u nedjelju na Cetinju i pored toga što je mitropolit Joanikije ustoličen u Cetinjskom manastiru a broj okupljenih na protestima nije bio ni blizu očekivanog. Nije postalo jasno samo to da Milo ne može da obezbijedi kritičnu masu građana nego i da bivši režim nema više kontrolu nad policijom, službama i javnim servisom RTCG.

Prošlog vikenda nije bio ulog ustoličenje mitropolita Joanikija a ni pozicija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. U igri je bila demonstracija moći, odnosno ko vlada i ko je najmoćniji u Crnoj Gori: Đukanović, vlada Zdravka Krivokapića ili predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Crnogorska izvšrna vlast, uz nedvosmislenu podršku zapadnih saveznika, je pokazala da efektivno upravlja zemljom i da ima dovoljno snage da se odupre rovarenju pripadnika bivšeg režima kao i uticaju vlasti u Beogradu.

Na Zapadnom Balkanu ne može da se vlada bez određenog minimuma unutrašnje podrške i međunarodnog legitimiteta a posebno ne bez njemačkog blagoslova. Znaju nešto o tome bivši premijer Sjeverne Makedonije Nikola Gruevski, bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, bivši predsjednik Kosova Hašim Tači a i bivši albanski premijer Sali Beriša. Đukanović još nije i formalno bivši, ali poslije prošlonedjeljnog debakla u crnogorskoj prijestonici, i ono malo moći i autoriteta što mu je ostalo, isparilo je.

Nije poraz Đukanovića toliko fatalno definitivan zbog ustoličenja Joanikija. Mnogo datih obećanja predsjednik Crne Gore nije ispunio. Problem je što je uz svu medijsku kampanju, organizaciju, uložen novac, logistiku, patos o ugroženosti države i nacije, na Cetinju bilo, sve sa Cetinjanima na barikadama i u gradu, ako hoćemo da budemo velikodušni, dvije hiljade ljudi.

Imajući u vidu da su se u kampanju DPS-a uključile i ostale opozicione stranke, kao i pojedine nevladine organizacije i javne ličnosti, odziv građana je bio poražavajuće mali za njih. Poruka je evidentna: za Crnu Goru ima dosta onih koji su voljni da se bore kada je stvarno ugrožena, ali za Đukanovića, DPS, SDP, SD, LP i deo nevladinih organizacija čiji su se članovi dobro “uhljebili” tokom prethodnih 30 godina i naplatili svoj “patriotizam” malo ko želi da izađe iz zone komfora, odnosno društvenih mreža na kojima bilduju vulgarni nacionalizam.

Negativna selekcija koja je sprovođena godinama svela je DPS na partiju poslušnika, klimača glavom i nekritičkih obožavatelja lika i dela Mila Đukanovića, lišenih harizme, ugleda i uticaja među građanima. Bez vlasti, bez odsjaja moći velikog vođe, oni su nevidljivi i nebitni. Sa tom gorkom istinom se sudario i bivši direktor policije i savjetnik predsjednika Đukanovića za nacionalnu bezbjednost Veselin Veljović.

Više od četvrt vijeka su ministri unutrašnjih poslova i direktori policije birali policajce i učili ih da budu vjerniji gospodaru i režimu nego državi. Veljović je bio siguran da ima i dalje u šaci policiju. Ta njegova sigurnost je i zavarala Đukanovića da na “svom terenu”, na Cetinju, ne mogu da izgube. Veljovićeve komande je poslušalo samo par policajaca koji će, vjerovatno, ostati bez posla, a on je bez pardona uhapšen od istih ljudi kojima je komandovao da brutalno tuku demonstrante u Podgorici u prethodnim godinama.

Predsjednik Crne Gore je ostao i bez međunarodne i medijske podrške. Nijedna poruka ohrabrenja nije stigla na Milovu adresu iz centara moći koji nešto znače. Jedino su mu ostali vjerni saborci i prijatelji u Zagrebu, Sarajevu i Prištini koji su toliko obnevidjeli od srbofobije da u Đukanoviću vide korifeja ljudskih prava, građanskog ustrojstva društva i evropskih vrijednosti.

Đukanović nikada nije imao većinsku podršku u biračkom tijelu Crne Gore, ali je zahvaljujući podršci koju je imao u ključnim prijestonicama, uključujući Moskvu i Peking, sve do prije par godina, vladao bez problema, jer su bile tolerisane malverzacije na glasačkim mjestima, kao i zloupotreba vlasti, od policije i tužilaštva do medija.

Lidera DPS-a su zavarala i pojedina istraživanja javnog mnjenja urađena u posljednih par nedjelja koja su pokazala da su barjaktari dva bahata nacionalizma, crnogorskog i srpskog, odnosno DPS i Demokratski front u usponu. Đukanović nije prepoznao raspoloženje građana koji jesu spremni da brane Crnu Goru ali ne i njegovu vlast.

Međutim, ne izlazi samo Đukanović kao gubitnik iz strastvenog crnogorskog vikenda. Težak poraz je doživeo i njegov kolega Aleksandar Vučić, kao i lideri Demokratskog fronta. Oni su čekali kao zapete puške da iskoriste eventualno otkazivanje ili odlaganje ustoličenja Joanikija da optuže vladu Zdravka Krivokapića da nije u stanju da vodi državu i da obezbijedi poštovanje zakona i ustavnih prava.

Trio iz Demokratskog fronta Andrija Mandić, Milan Knežević i Nebojša Medojević je sve nervozniji jer vrijeme prolazi, a oni ne uspijevaju da sruše vladu a ni da izdejstvuju njenu rekonstrukciju. Uspješno obavljena intronizacija Joanikija i debakl Đukanovićevih komita na Cetinju je veoma lošta vijest za ambicije DF-a da ubaci svoje lidere ili barem ljude od povjerenje u izvšnu vlast.

DF se nalazi u svojevrsnoj političkoj klopci. Jedini način da sruši vladu je da glasa zajedno sa DPS-om što bi bilo političko samoubistvo. Nema podršku u vladajućoj koaliciji za promjenu premijera a nema ni međunarodni legitimitet da smjesti svoje vodeće političare na ključna mjesta u izvršnoj vlasti.

Za Vučića su tenzije u Crnoj Gori bile višetruko korisne. Skrenule su pažnju javnosti sa mnogo škakljivijih pitanja za njega, mada se nadao da će mu otvoriti put da se akredituje u Crnoj Gori kao zaštitnik prava Srba. Režim u Beogradu posebno iritira što dobar dio političara i lidera stranaka koji dobijaju veliki broj glasova Srba u Crnoj Gori, doživljava samo Crnu Goru kao svoju maticu i nema namjeru da ide po mišljenje na Andrićev venac. U Crnoj Gori je stasala generacija političara koji se bore protiv Đukanovićeve kleptokratske države, ne žele da grade svoju zemlju na antisprstvu ali nemaju namjeru ni da budu vazali ili privjesci Beograda.

(Vijesti.me/Željko Pantelić)

CATEGORIES
Share This