Vrijeme ponavljača

Vrijeme ponavljača

Pamćenje, kao antiteza zaboravu, opet, takođe ima nedokučive i nedovoljno razjašnjene puteve, puteve koji izmiču modernoj psihologiji i vrhunskim psihoanalitičarima. Traje, gubi se u ponore nesvjesnog i, nenadano, se vraća na pozornicu svijesti, izranjajući kad davno potopljeni brod, sa tovarom koji može da razori ili da blagoslovi

Piše: Emilo Labudović

Zaborav je i otrov i lijek, vjetrometina i utočište, put ka Nebu i poslednji stepenik pred pad u katakombe pakla. Osuđen na pamćenje, čovjek se odvajkada trudio i trudi da pamti selektivno, da bira uspomene, da one kojih ne bi da se sjeća gura iza zavjesa uma, u magmu zaborava. Ali, ljudski mozak, srećom ili nesrećom po čovjeka, ima dovoljno unutrašnje slobode da se ponaša autonomno i da se prema sjećanju odnosi po nekim svojim, nikad do kraja ispitanim, zanonima i mehanizmima.

Pamćenje, kao antiteza zaboravu, opet, takođe ima nedokučive i nedovoljno razjašnjene puteve, puteve koji izmiču modernoj psihologiji i vrhunskim psihoanalitičarima. Traje, gubi se u ponore nesvjesnog i, nenadano, se vraća na pozornicu svijesti, izranjajući kad davno potopljeni brod, sa tovarom koji može da razori ili da blagoslovi. Međutim, kada je riječ o kolektivnom pamćenju, ono traje najviše zahvaljujući pisanim tragovima, ali svoju trajnost duguje i predanju koje se, usmeno, prenosi s generacije na generaciju, ostajući kao bogatstvo ili prokletstvo, podsjetnik i opomena ko smo, od koga smo, odakle smo krenuli i kuda idemo. Istorijski tragovi, artefakti, starostavne knjige i rukopisi, mitovi i legende, temelj su na koji se oslanja civilizacijska građevina jednog naroda.

Ali, što se svaka nova generacija svakim spratom te „građevine“ sve više udaljava od svojih temelja, prijeti joj velika opasnost da se „izgube u oblacima“, zaluta i zabasa u nepoznanicu, u tuđinu u kojoj se lako gubi identitet, zaboravlja krv predaka, njihovo istorijsko i kulturno nasleđe kojim se taj narod imenuje, određuje i prepoznaje među drugima.

Upravo na tu opasnost, i te kako prisutnu u savremenom trenutku srpskog naroda, ukazuje profesor srpskog jezika u penziji, Rade R. Lalović, iz Foče. U svojoj knjizi „Pamtim da bih postojao“, zborniku više naučnih radova, profesor Lalović, manirom iskusnog pedagoga ukazuje na opasnost kojoj su izložene mlađe generacije, opasnost zaborava i namjernog izbjegavanja da se neprestano podsjeća na etničke, kulturne i, nadasve, jezičke korijene i istorijsko trajanje srpskog naroda. Odsustvo pamćenja ko smo i odakle dolazimo znači prekidanje niti kojom smo, kao pupčanom vrpcom, vezani sa svojim precima a što, neminovno, vodi gubitku nacionalnog identiteta i sunovratu u mnoštvo i bjelosvjetsko etničko stado bez ikakve individualne oznake.

Sumirajući svoje višedecenijsko pedagoško iskustvo, profesor Lalović na sva zvona zvoni na uzbunu, ukazujući da su nove generacije Srba izložene svojevrstnoj kastraciji sopstvenog istorijskog iskustva. Da su školski programi sve manje zasnovani na etabliranim umjetničkim, etičkim i moralnim uzusima srpskog književnog nasleđa, da se iz godine u godinu izostavljaju najveći srpski pisci, svjedoci i tumači istorijske golgote kroz koju smo kao narod prošli. Podsjećajući da je ideološko filtriranje srpske istorije, književnosti i duhovnog nasleđa, započeto još u doba komunizma, nastavljeno još većom žestinom, profesor Lalović u svojoj knjizi daje direktna praktična i metodološka uputstva kako već u prvim godinama školovanja započeti proces kulturne dekontaminacije i vraćanja nepomućenim izvorima srpske baštine.

Već samim naslovom knjige, profesor Lalović asocira na aksiomatski stav da bez istorijskog, autentičnog i nekrivotvorenog, pamćenja nema opstanka srpskog naroda. Kultura pamćenja, ta nasušna potreba svakog naroda, ukazuje profesor Lalović, kada je o Srbima riječ, sve više tone u baruštinu nove civilizacijske doktrine koju nameće zapadnjački kulturni koncept po kojem više uopšte nije važno ko kojem civilizacijskom krugu pripada. Tako obeznačeni i obezličeni, mali narodi, poput srpskog, izloženi su opasnosti neminovnog nestajanja i sudbini Hazara, opominje Lalović i neprestano insistira na obavezi istrajavanja, upornog ponavljanja i podsjećanja na put kojim smo kao narod došli do ovog doba, da bi smo znali da ga prepoznamo u magluštini vremena pred nama.

„Pamtim da bih postojao“, knjiga je koja ukazuje, opominje i istovremeno daje smjernice kako bi se zaustavilo kulturno, etničko, moralno i svekoliko rasrbljavanje Srba kao naroda. Osim toga, ona je i opomena ovovremenim „ponavljačima“ i krivotvoriteljima koje, očigledno, istorija, ta nepodmitljiva učiteljica, nije naučila najvažnijem: da se neznavenima ponavlja u svom najgorem i najcrnjem izdanju. Stoga je knjiga dragocjeni priručnik kako za prosvetne radnike tako i za javne poslenike raznih profila koji su, na ovaj ili onaj način, involvirani u procese srpskog istorijskog trajanja. Bez pretenzija konačnog suda o knjizi profesora Rada R. Lalovića, valjalo bi možda samo podsjetiti na staru narodnu istinu, zasnovanu na hiljadugodišnjem iskustvu, a koja glasi: KO ZABORAVI – ZABORAVIĆE GA!!!

(IN4S)

CATEGORIES
Share This