Par dana nakon što su Milorad Dodik, Dragan Čović, Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto dogovorili okvirni sporazum u kom pravcu bi trebalo da idu izborne promjene, američki ambasador u BiH Majkl Marfi oglasio se saopštenjem u kome se, otprilike, navodi da je pogrešno sve što je dogovoreno.
Nakon Marfija javio se i Kristijan Šmit, koga institucije Republike Srpske ne priznaju za visokog predstavnika. Kako reče, ne zanimaju ga političke izmjene Izbornog zakona, za koje ima vremena, već samo tehničke.
Uzimajući u obzir i žestoke kritike koje na račun dogovora u Laktašima skoro svakodnevno stižu od dijela bošnjačke javnosti i medija, kao i opozicionara iz Republike Srpske, „bakinački dogovor“ osuđen je na propast.
Daleko od toga da je sve ono što je dogovoreno na imanju predsjednika Srpske u seocetu pored Laktaša savršeno i da nije podložno kritici. Međutim, ono što bode oči u bjesomučnoj kampanji koja se vodi protiv navedenog dogovora jeste postavljena teza da sve što samostalno dogovore domaći politički lideri „ne valja“ i da treba mijenjati, dok sve ono što nametnu stranci predstavlja vrhunac mudrosti i sveto slovo koje se mora slijediti.
Inače, otkako je potpisan Dejtonski sporazum, prije skoro 30 godina, u bošnjačkom dijelu Federacije BiH razvio se jedinstven psihološko-socijalni fenomen vječite žrtve, koju neko sa strane treba da štiti od nasilnog komšije. Tako je sve što stiže iz američke ambasade i OHR dobro, a ono što žele i predlažu njihovi vjekovni susjedi apsolutno zlo. Bez obzira na to što im je uloga vječite žrtve i stradalnika zapala baš zbog geopolitičkih odluka i strategije onih kojima slijepo vjeruju i od kojih stalno traže pomoć.
Autor: Boris Knežević
Srpskainfo
