Vidikovac na Kablaru

Ovih dana, javili su mediji iz Srbije, vidikovac na Kablaru ušao je u završnu fazu izgradnje. Ne radi se o običnom vidikovcu, kakvih ima na mnogim atraktivnim mjestima u prirodi, već o skywalk vidikovcu, najatraktivnijem vidikovcu u Srbiji.

Vidikovac se nalazi na nadmorskoj visini od 879 metara. (Autoru teksta poznat je još i vidikovac na Biokovu, koji je na nadmorskoj visini od 1.228 metara, na jugozapadnoj strani Parka prirode Biokovo i pripada Tučepima. Istinska je turistička atrakcija, sa, kako kažu podaci, preko 200.000 posjetilaca godišnje.) Katastarski, čačanski vidikovac je u selu Rošci, dvadesetak kilometara od Čačka.

Pošto otac moje supruge Maje potiče iz tog sela, prije dvadesetak dana, prilikom obilaska Čačka, uputili smo se i u avanturu obilaska još nedovršenog vidikovca, za koji se smatra da bi mogao postati jedna od top deset skywalk destinacija u svijetu.

Vidikovac se gradi na mjestu na kome je već postojao jedan, ali znatno manji vidikovac. Smješten je u Predjelu izuzetnih odlika, u kome je i takozvana srpska Sveta gora. Srpska Sveta gora sastoji se od manastira Ovčarsko-kablarske klisure. Danas ih je deset, uz još dva sveta mjesta. Manastiri su izgrađeni u 14. stoljeću, nakon što su u ove krajeve stigli monasi sa Atosa, nakon što su katalonski plaćenici opljačkali tamošnje manastire. O samim manastirima potreban je jedan cijeli novinski tekst, o čemu ćemo i pisati nekom drugom prilikom. Tek, uz još uvijek netaknutu prirodu, pominjem i manastire jer su iz ekoloških organizacija upozoravali da bi izgradnja vidikovca mogla ugroziti biodiverzitet Predjela izuzetnih odlika. Po mom ličnom utisku, to se nije desilo. Infrastrukturno, objekat minimalno narušava prirodni ambijent, a u sklopu vidikovca, pored dvije platforme sa višeslojnim staklom, planiran je i jedan neveliki objekat u kome bi trebalo da bude smješten kafić. I ništa više od toga.

Sam vidikovac, dakle, nalazi se na planini Kablar, u Rošcima, nekih dvadesetak kilometara od Čačka. Ovdje će vas dočekati predivna priroda. Na talasastom zemljištu uspijevaju brojne poljoprivredne kulture, a sve se završava listopadnom šumom, pred sam uspon ka vidikovcu. Mada asfaltni put i nije najbolji, očekuje se da nakon izgradnje vidikovca dođe i do rekonstrukcije puta. Pored toga, za očekivati je da će izgradnja vidikovca potaknuti i seoski turizam, te zaustaviti odlazak mladih iz ovih krajeva. Odranije prisutan je i tzv. vjerski turizam, a veliku korist od vidikovca vjerovatno će imati i obližnja, danas potpuno uređena Ovčar Banja.

Od mjesta gdje na parkiralištu ostavljate automobil, do samog vidikovca, po prvom postavljenom putokazu, slijedi šetnja od 600 metara konstantnog uspona. Put je nasut šljunkom. Putokazi su jasni, tako da ne možete zalutati, a usput, na panoima, upoznaćete se sa ugroženim i zaštićenim pticama ovog kraja. Kada stignete do samog vidikovca, imaćete dojam da je vaša šetnja trajala ipak znatno duže od onih 600 metara koliko je stajalo na početnoj tabli. Ali, ipak, šetnja nije prenaporna čak i za nekoga ko nema dovoljno kondicije.

U vrijeme našeg obilaska vidikovca, a pored Maje i mene, ekipu su sačinjavali i Majina mama Rada, Milka i Radomir, još uvijek nisu bile postavljene višeslojne staklene  ploče, pa se i nije moglo stupiti na same platforme vidikovca. Zaposleni čuvar ipak nas je upozorio da budemo veoma pažljivi pri našem hodu ivicom ambisa. Takođe, objasnio nam je da, po našim projektima, nekada čuvenog „Energoprojekta“ iz Beograda, gradnju objekta vrše radnici i firma iz Turske. Po njegovim riječima, veoma disciplinovani radnici radili su i po najtežim vremenskim uslovima, bez bilo kakve zaštitne opreme. A istakao je da je objekat praktično sa stijenom povezan, maltene srastao, tako što je u rupu duboku preko 30 metara sasuto na tone armiranog betona.

Iskreno, meni se vidikovac veoma dopao. Dvije platforme nadvile su se nad klanac. Mene podsjećaju na kupolu svemirskog broda „Enterprajz“ iz čuvenih „Zvjezdanih staza“ (Star trek). Potrebno je samo imati petlju, pa stati na staklenu površinu i uživati u predivnom pogledu. A pogled se pruža na Čačak u daljini sa lijeve strane, na predivne meandre Zapadne Morave. Meandri Zapadne Morave nisu možda onoliko atraktivni kao meandri rijeke Uvac, ali nisu ni mnogo manje, zaista su me oduševili i nisam imao strah da se spustim ispod konstrukcije i sa ivice provalije napravim selfi sa meandrima. Preko puta vidikovca je vrh Ovčara sa poznatim repetitorom, koji je obnovljen nakon rušenja tokom NATO kampanje na SR Jugoslaviju 1999. Desno je Ovčar Banja, koja se ne može vidjeti u potpunosti, kao i veličanstveni kanjon rijeke Zapadna Morava. Bajkovit, predivan pogled!

Čačak je na 150 kilometra od Beograda. Nakon izgradnje auto-puta „Miloš Veliki“ iz prijestonice se stiže kolima za sat i 45 minuta u ovaj grad podno nekoliko planina, a već za dva sata ste u podnožju vidikovca. Naravno, vidikovac je tek jedan u nizu bisera ovog kraja, koji ima veliki potencijal za razvoj turizma.

Potrebno se ugledati na uspješne i ono najbolje preuzimati, kopirati. U Čačku sam čak i saznao da su se oni u viziji svog vidikovca ugledali na već pomenuti vidikovac na Biokovu, koji već donosi znatnu korist turizmu Hrvatske. Imamo predivnu prirodu. To nam je veliki i neiskorišteni potencijal. Ukoliko se dobro osmisli, isplanira, koristeći ono što je već dalo rezultate u našem okruženju, i sami možemo izgraditi slične turističke atrakcije i jednog dana biti uzor drugima.

Dinko Osmančević/Nezavisne