Ucijelom tom haosu, naguravanja i teških riječi, izgovara jednu rečenicu, koje se sjetih 8. marta, dok sam na banjalučkom Trgu Krajine svjedočila podjeli cvijeća za pripadnice ljepšeg, a ne bih se usudila reći, i nježnijeg pola:
“Biće mlijeka za sve”.
Mlijeka je, nažalost, nestalo dok je siroti Aranđel, popustljiv i neborben, došao na red. Cvijeća je, nadam se, bilo za sve dame.
Jer, ishod ove “roze revolucije”, zabrinuta za svoje mentalno zdravlje, oprostićete mi, nisam ispratila.
Da ne zaboravim da napomenem – cvijeće su dijelili političari, koji su se, vjerujem, i sami uvjerili da je ponekad, fizička snaga važnija od diplomatskog iskustva.
U tim trenucima postajalo je jasno da cvijeće više nije simbol ljubavi, ljepote, poštovanja… nego oružje.
I u toj “oružanoj borbi”, padale su saksije. Glave, na sreću, nisu.
Padale su i teške riječi. Ne samo prema protivnicima, nego i prema, ni krivim, ni dužnim, jagorčevinama.
“Šta će mi jagorčevina? Bolje da su nam dali po 50 KM”, reče jedna gospođa, koja je, obezvrijedivši poklon, odlučila da ne učestvuje u borbi.
I dok su one druge, ipak, posljednjim atomima snage hrlile prema saksijama, istinska poruka je, tamo negdje, ostala neizgovorena: najvažniji cvijet nije onaj koji dobijemo, već onaj koji smo spremni da posadimo sami – u našoj svijsti.
Jer oni, koji su nas, gotovo bez savjesti, obezvrijedili, u borbi za glasove mogu biti sve što poželite, pa čak i stručnjaci za floristiku.
Srpskainfo
