Pola ljudi ga je kako kaže, gledalo kao vanzemaljca, pola nije vjerovalo da je to on. I stvarno, teško je povjerovati da neko ko vodi zemlju u kojoj ništa ne funkcioniše, može tako mirno da jede ćevape.
Dok se u Sarajevu jede bez problema, u Banjaluci se ne može ni parkirati. Milioni narodnih maraka potrošeni su na parking garažu kod UKC, a pet godina kasnije, ni rampe, ni garaže, ni kraja, osim “prve faze”. I nikome ništa.
Firma koja je trebala završiti posao nestala je kao parking poslije kiše, a računi i obećanja zatrpani pod istim betonom.
U međuvremenu, Vlada Republike Srpske velikodušno kupuje objekte po čitavoj zemlji, direktorima se dodjeljuju nove limuzine, a narod se vozi po rupama i čeka zeleno svjetlo od „glavnog vanzemaljca“, onog nevidljivog koji odlučuje kada će kružni tok ili bazen ponovo proraditi. Jedini olimpijski bazen u Banjaluci i dalje ne radi, kružni tok stoji kao spomenik birokratiji, a na Aerodromu Banjaluka, traktor i dalje obavlja dužnost radnog vozila. Neko bi pomislio da se šalimo, ali ne, ovo je Republika Srpska, zemlja u kojoj traktor leti, a parking tone.
Onda se pojave izjave kako smo „najjadnija zemlja Evrope“. I stvarno, teško je raspravljati s tom ocjenom kad sve funkcioniše samo kad se upali kamera.
Dok limuzine blistaju i nove zgrade niču u vlasništvu države, projekti za koje su građani platili unaprijed i dalje čekaju i to ne dozvole, nego malo poštenja i osjećaja odgovornosti.
U toj apsurdnoj predstavi vlast se ponaša kao režiser koji decenijama obećava, ali zaboravlja.
A publika, narod, sjedi i dalje u mraku i pokušava da ne zaboravi tekst nade.
Jer u Republici Srpskoj, sve ima zeleno svjetlo osim zdravog razuma.
Autor: Nikola Morača/Srpskainfo
