Jadaju se da će, bez pomoći države, totalno krahirali, te da se svi zajedno možemo pozdraviti i sa ono malo proizvođača hrane što je ostalo. Traže proglašenje stanja elementarne nepogode, pa su počeli da vagaju prinose kukuruza po selima, ne bi li dokazali koliko je roda otišlo u propast.
U ništa boljoj poziciji nisu ni građani-potrošači koji, malo-malo, plaćaju danak sušama, raznim ekonomskim krizama, ratovima u svijetu.
Samo da posjetimo na epidemiju kovida koja je iznjedrila takva poskupljenja, da i sada grcamo zbog njih.
A zbog suše sa početka priče, cijene na pijacama su dobrano otišle gore, što, takođe, puca preko leđa običnog čovjeka koji u svom ionako tankom novčaniku, ima sve manje para.
U najavi je i poskupljenje pšenice, pa sasvim sigurno nećemo dugo čekati na skok cijena brašna i pekarskih proizvoda.
Ne smijemo da se radujemo ni blagom povećanju plata u privredi, jer je našim pekarima, kako bi amortizovali ovaj trošak, najlakše poskupjeti hljeb i peciva.
Isto tako, svako malo imamo poskupljenja žive vage stoke i mesa, jer, bože moj, rastu cijene stočne hrane, cvjeta uvoz, a stočni fond nam se, prijete farmeri, smanjuje brzinom svjetlosti.
Takođe, čim se zaoštri kriza između Izraela i Palestine, kao ovca noža strijepimo od cijena goriva. U takvim situacijama, naime, obično uslijedi poskupljenje sirove nafte, a nedugo zatim i goriva na domaćim pumpama.
Dakle, mi smo konstantno na udaru nekih nepogoda – elementarnih, ekonomskih, političkih, koje crpe i ono malo optimizma da će našim nedaćama doći kraj.
Problem je što nemamo kome da se obratimo i, u najmanju ruku, tražimo proglašenje vanrednog stanja, koje bi trajalo sve dok ne dođemo u situaciju da od svoga rada bar pristojno možemo da živimo.
