Od pustog obećanja, ne da će biti transparentna, nego najtransparentnija, postade najzatvorenija ikad.
Više puta smo mi, u ovim redovima upotrijebili riječ „transparentno“, nego što što su je, otkako su zasjeli, pokazali ministri i njihovi vjerni družbenici. Da ne kažemo, službenici.
Sumnjivi ugovori vrijedni desetine miliona maraka. Misteriozni kreditori, još misterioznija zaduženja. Sporni zakoni. Ministri, kojih, gotovo da nema u javnosti. Portparoli koji, umjesto da, kako to i izvorno značenje riječi nalaže, budu “ovlašćeni govornici”, (p)ostali su zakleti ćutači.
Premijer ih, očigledno, nije natjerao da se miješaju u svoj posao! Osim ako im posao nije da se da se kriju od očiju javnosti! To im, moramo priznati, i te kako dobro ide. Još im bolje ide pričanje dobro uvježbanih bajki određenim medijima, koji to, uz hvalospjevne naslove, svakodnevno objavljuju. Pomislio bi čovjek da živimo u zemlji blagostanja, ali da to, sram nas bilo, ne znamo cijeniti!
Kada mi, bezobrazno skeptični, odlučimo da upitamo Vladu još ponešto, umjesto informacije, dobijemo, u najboljem slučaju, tišinu.
U malo gorem, drskost i poklopljenu slušalicu! Jer, kako se samo usuđujemo da radimo svoj posao i da njih natjeramo da rade svoj, onako, kako bi trebalo da ga rade!?
Građani, tako, iako u problemima do guše, svakodnevno slušaju o tome kako nam je dobro. Nismo prezaduženi. Ekonomski smo stabilni. Plate i penzije se, zaboga, redovno isplaćuju!
I sve bi bilo redovno, da eto, mi, pojedini mediji, s vremena na vrijeme, ne upitamo ponešto “vandredno”.
Koliko smo zaduženi? Ko su misteriozni kreditori? Da li i na koji način se taj novac koristi za dobrobit građana?
To je ono najmanje što javnost zaslužuje da zna! A ne zna.
Kako onda, od istih tih građana, od kojih krijete informacije, očekujete da vam, danas-sutra, ako dugo najavljivanje narodne obveznice budu realizovane, povjere svoj novac?
Povjerenje se mora zaslužiti.
Autor: Sanja Krasić Božić/Srpskainfo
