Sveti Sava – što zvezdanim nebom sija nam u noći…

Sveti Sava – što zvezdanim nebom sija nam u noći…

“Znamo da je naše krštenje trajalo vjekovima i da se možda do danas i nije sasvim okončalo. Možda i zato što je krštenje samo početak života u Hristu, nikako njegov kraj.”

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Nije sasvim poznato kada su se sreli Hristos i srpski narod. Mi znamo ponešto o našoj političkoj istoriji iz poznijih romejskih izvora, znamo nešto o predhrišćanskim slojevima našeg bića iz onoga što se zadržalo u folkloru i životu naroda i nakomn krštenja, znamo da su bogomdana i bogonapisana Ćirilova pismena dala konačno glas i našim srpskim precima. Ali narodi i ljudi nisu mogli živjeti a da ne slute Život veći od svakog života čak i prije nego što su se sa NJim sreli u riječi Jevanđelja.

Onako kako čovjek sluti, iz harmonija i ambisā svijeta oko njega, iz žubora potoka i vlažnog oka srne neku skrivenu „zenicu tragizma“ zapretenu u svijetu, tako i čitavi narodi, makar i u obmani idolskoj, slute neki prapočetak prije početka i Jedinog istinskog Boga iznad njihovih Velesa i Peruna, vila i kumira. Jer kada nas je susrela kupelj Hristovoga Krsta i Vaskrsenja – mi smo je sreli. Mi smo je, možda, vijekovima susretali i čekali. Kako su i kada ta pogruženja iz slavljenja života kao procesa krštavana i postajala banje ponovnog rođenja – nije nam do kraja poznato.

Znamo da je naše krštenje trajalo vjekovima i da se možda do danas i nije sasvim okončalo. Možda i zato što je krštenje samo početak života u Hristu, nikako njegov kraj. Tako i mi: krštavali smo se i prije Svetoga Save, krštavao nas je i zakrštavao Sveti Sava i on nas i danas, evo već osam vijekova krštava i zakršatava i traži ono plemenito u nama ne bi li ga ohristovio i brine da onaj žrec Perunov, ono dionisijevsko i demonsko ne prevagne i ne povrati se u nama u svojoj surovosti i bunilu.

Ako smo se krštavali vijekovima i ako se i nakon Save krštavamo i dalje – u čemu je onda njegova veličanstvenost, zašto se u našoj samosvijesti ustalilo da našu junačku i zavjetnu prošlost dijelimo do i od Kosova, a našu crkvenu povjesnicu do i od Save i svetosavske autokefalije, iako su kosovska bitka i nemanjićka država, u suštini, u našem sjećanju jedan period i jedan vijek, zlatno i normativno doba našeg bića, koje je započelo Savinim bijegom na Svetu Goru kako bi se suočio sa napadima demonskim a okončalo se Lazarevim odbijanjem da pobjegne sa Kosova kako bi se suočio sa napadima agarenskim? Čime se to Sveti Sava izdvojio iz vijekova prije njega i kako smo uspjeli da sačuvamo uspomenu na njega i u vijekovima ropstva, zbjegova, razbratimljenja sa onima koji nisu ostali na njegovom putu, neprekidnih ustanaka i četovanja, uvijek za svoj zavjet obnove svetosavske države i uvjek za tuđi račun u kome su naši životi unaprijed bili izgubljeni? Kako smo to pamtili Savu kao Srbi i kako je to Sava čuvao nas?

Dva sloja našeg bića i identiteta pamte Savu jer se Sveti Sava u njih utkao podjednako raskidivo i nerapletivo, podjednako organski i živo: jedan tok započinje sam Sava a nastavljaju ga Teodosije i Domentijan, ali i njegov brat Stefan prvovjenčani kralj. Drugi tok započinje opet Sava, a nastavljaju ga narodni pripovjedači i pjevači, nastavlja ga narodno pamćenje koje u njemu vidi putevoditelja, donosioca svjetlosti, izumitelja prozora i proklinjača zemlje u kojoj su paščad puštena a kamenje svezano.

Onoliko koliko je u prvom ključu, onom vezanom za žitija i službe, Sveti Sava skromni crnorizac, organizator crkvenog života, neumorni prevodilac i priređivač kanona, nadzornik crkvenog života i narodnog morala, toliko je u drugom toku on iskonski žrec jednog jedinog istinitog Boga, premudri stranac i intuitivni pronalazač unutrašnjih izvora i voda koje, praćen vukovima, izgoni na površ srpske zemlje. U oba ova toka, on je sluga Božiji i neumotni putnik, i ono što je i monahu i arhiepiskopu i voždu Savi najteže – izmiritelj zavađenje braće, neprekidni opomenitelj onog nepreobraženog u čovjeku kako bi se ono preobrazilo i saobrazilo Hristovom Liku i svome bogoliku.

Jer, iako otac cijelog naroda, pa i svoga rođenoga oca, iako sin Carstva Božijeg – a možda upravo zato što je bio i jedno i drugo, sveti Sava nikada nije prestao da bude brat i Vuku i Stefanu, brat i najmanjem djetetu u svakom selu u koje je nogom i štapom, za života i poslije života ušao. Nije ga samo Jela Spiridonović Savić već cijeli srpski narod doživljavao

„ni ko državnika umnog il`prelata
S palicom u ruci silnog i u moći
No kao velikog i ljubljenog brata
Što zvezdanim srebrom sija nam u noći.“

Istinski otac naroda nikada ne gubi organsku vezu sa svojim narodom, ne prestaje da mu bude brat, da bi mu božanskim nadahnućem bio otac. Ne prestaje da voli svoje i sebi jednake u očinstvu u kome se čovjek uzvisuje samo onoliko koliko mu je breme naroda pritisnulo kičmu. Zato je Sveti Sava u našoj bogatoj istoriji jedan od svega nekoliko likova koji su uspjeli da ujedine i u tom jedinstvu preobražavaju onu životnu silu, vitalizam naroda koji živi kroz vijekove ponekad još sasvim paganski, nepreobražen, još nekršten.

Njegovi nasljednici su velikani asketskoga duha, svjetilnici bez kojih je naše odrastanje u Hristu nezamislivo. Mi smo se kao narod sa jednom sasvim hristolikom žrtvom susreli i prije svetog Save u liku i sudbini Svetog Jovana Vladimira – povijest o njemu dostojan je uvod srpske istorije u biblijsku Tajnu večeru i Golgotu. Ali samo su rijetki velikani srpskog naroda – Sveti Sava, Sveti Petar Cetinjski, Sveti Vladika Nikolaj i otac Justin i u naše vrijeme Mitropolit Amfilohije u sebi imali takav dar da svoj narod nose i u njegovom nepreobraženom vidu, sa porivima vitalističkim i autodestruktivnim, ponekad neposredno bogobornim i da nikad ne posustanu noseći to breme.

Jer vitalna sila, životna energija jednog naroda još uvijek je neopredjeljena: paganin živi radi života i umire radi smrti – tek je beskonačni podvig hristolikog sebedavanja Svetog Save uspjevao da dočara i posvjedoči biblijsku i njegoševsku istinu da „vaskrsenja ne biva bez smrti“ tj da se živi da bi se preporažalo u smrti i umire da bi se živjelo, podjednako u zavjetnom pamćenju naroda i u Nebeskoj Srbiji.

Svako ko poželi da sačuva život svoj – izguniće ga i ko ga izgubi Hrista radi – naći će ga u naručju Hristovom. Put od Jevanđelja do ehoa ove istine u Principovim stihovima „ko hoće da živi nek mre, ko hoće da mre – nek živi!“ Tokovi zavjetne svijesti, koja se kod Mladobosanaca uobličila kao žrtvena svijest, kroz vijekove su nosili u nesavladivoj matici srpskog trajanja ovu svetosavsku sposobnost jednog naroda da žrtveno, na Kosovu Polju i na kocu đakona Avakuma, dopojemo svaki nezavršeni tropar i domolimo svaku smandrljanu i preskočenu molitvu.

Sveti Sava je uhristovio svaki naš put preobražaja životnog načela srpskog naroda: onaj put koji vodi ka Hilandaru i Studenici, onaj put koji vodi ka Kosovu i Gračanici. On zaista „putuje bez puta i put se za njim rađa“, kako ga je osjetio svetosavac Vasko Popa, pokazujući nam da je Svetosavlje put u kome se učestvuje ne po biološkim datostima, nikada teorija krvi i tla već iskustvo Hristove Krvi i Tijela. Zato „levo od njega teče vreme, desno od njega teče vreme“.

Sveti Sava je nadvremeniti lik i vječiti ideal ne zato što je postojao kao model, kao antička figura savršenih proporcija ili kao platonovski svemudri Sokrat već zato što se od dana duhovnog rođenja utkao u međubratske razmirice, u slave i koleda, u prosvetu i politiku, u brigu da Srčad rastu plemenitija od svojih očeva, da Srbi uče tj da učimo iz svake raspre i nedoumice božansku nauku praštanja, pomirenja, sloge. Nije se Sveti Sava upamtio jer se držao izvan prljavštine svakodnevice, izvan pitanja o političkoj i duhovnoj orijentaciji, iznad spora dva vlastelina o međi ili dva sebra o žetvi. Narod ga je zato smjestio u svaki svoj, ma i najmanji posao i nedoumicu, kao mjeru pravičnosti i čestitosti, kao putokaz kako živjeti – kao mjeru života.

Upravo zato što se pogružio u to more narodnog života Svetogorac i Tihovatelj Sava umio je da psaltirska duhovna stanja i iskušenja pretoči u lijekove za našu svakodnevicu. Da spoji ono „pomiluj me, Bože, po velikoj milosti tvojoj i po obilju milosti tvoje očisti bezakonje moje…“ sa našim koševinama, kupljevinama, sjelima, kumstvima i raskumljivanjima, svadbama, krštenjima i opijelima.

Nije Dimitrije Homatijan samo angažovano prekoravao Savu zbog njegove navodne „vlastoljubivosti“ i napuštanja monaškog života. Nije u Savi rastao samo vizantijski kanoničar, sazercatelj otačkog naslijeđa, bljedoliki starac nekog od manastira, isposnik nagnut nad knjige – uz sve navedeno rastao je i tribun, diplomata, ekonom i putnik kroz sve srpske zemlje.

Raslo je u Savi tkivo srpskog naroda i svih njegovih zemalja, sjeme koje ćemo u gunju i na opancima nositi ma gdje pošli, na ma kom se kontinentu našli. Rasla je samosvijest o tome da svako svetosavsko srpsko čedo jeste dio jedne neotuđive Cjeline, jednog sijača plod – onoga za koga je Bogočovjek Savi i naš prorekao da će uroditi stostrukim plodom.

I taj plod se nije dao sažeći ni satrjeti. On se i spaljivan širio svijetom. Ili, kako kaže Vojislav Ilić Mlađi:

Na spalište Vlaha! Sinan-paša grmnu
Doneše tvoj ćivot… potpališe grane
Ali vetar dunu i diže tvoj pep`o
I raznese svetom na četiri strane.
,
I svud, gde god pade trunka tvoga praha
Onamo se diže – k`o za čudo pravo
Ili srpska škola ili crkva sveta
Izbraniče Božji, Svetitelju Savo!

IN4S

 

CATEGORIES
Share This