Sveta Sofija između Fanara i Ankare

Sveta Sofija između Fanara i Ankare

Odluka turskih vlasti da crkvu Svete Sofije u Instanbulu nekada najveći hrišćanski hram i centar hrišćansko-jelinističke civilizacije zvanično pretvori u džamiju potresla je cijeli civilizovani svijet.

Zvanični statut muzeja koji je ovaj velikoljepni hram nosio od 1934, bio je rezultat mudre odluke jedne od najpoštovanijih ličnosti turske istorije Mustafe Kemala Atatjurka. Rukovođen namjerom da od Turske napravi savremeno, evropsko i demokratsko društvo Atatjurk je našao kompromisno rješenje i prisvajanjem statuta muzeja Aja Sofiji do nekle zadovoljavalo religiozna osjećanja svih vjernika kako hrišćana tako i muslimana. I ako je za mnoge Erdogana odluka o poništenju atatjurkovog ukaza bila očekivana, ipak je otvorila cijeli niz istina kako sa kulturno-istorijskog i religioznog tako i sa političkog aspekta.

I dok su mnogi analitičari u ovoj odluci vidjeli potez kojim Erdogan konsoliduje političku situaciju u svojoj zemlji i tim samim podiže svoju popularnost sredi konzervativnih islamista, ipak činjenice govore da osnovni razlog leži u komplikovanoj geopolitičkoj komunikaciji između zvanične Ankare i EU, a posebno u njenim odnosima sa SAD-om. Loši međudržavni odnosi između Turske i Zapada dostigli su tačku nepovrata 2016 godine, koja je bila izazvana neuspjelim državnim udarom. Izgubljeno povjerenje i odsutstvo iskrene namjere da se dođe do kompromisnih političkih rješenja, primorala je turskoga lidera da svoju kako unutrašnju tako i spoljašnju politiku temelji isključivo na nacionalnoj imperijalističkoj ideologiji i konfrotaciji sa Zapadom. Da je sastavni dio takve ideologije bio i već odavno isplaniran scenario sa Svetom Sofijom, potvrdio je turski lider u obraćanju javnosti na dan potpisivanja ukaza rekavši da «turski narod nastavlja svojim putem i gradi veliku i jaku Tursku».
U svojoj bogatoj i uspješnoj politčkoj karijeri Erdogan je uvijek pokazivao veliku dozu balansa i diplomatskog kompromisa. Međutim odluka Vašingtona da 2019 godine prizna Jerusalim za glavni grad Izraela bila je kap koja je prelila čašu erdoganovog diplomatskog trpljenja i navela ga da ovakav potez.

Ukaz o pretvaranju najveće hrišćanske sakralne tekovine u džamiju, šamar je cijeloj hrišćanskoj civilizaciji. Ovaj postupak može se tumačiti kao izraz turskog nezadovoljstva prema Zapadu i demonstracija povratka osmanske imperije na međunarodnu scenu. Zbog toga odgovornost za pretvaranje centralne hrišćanske svetinje u džamiju leži većinskim dijelom ne na Turskoj, već na Evropskoj Uniji i SAD, koje su kontinuiranom decenijskom antiturskom politikom doprinjele da se sam Erdogan iz uloge savremenog evropskog lidera preobrazi u novog lidera islamskoga svijeta.
Zapadna međunarodna javnost veoma oštro je kritikovala dešavanja u Turskoj. Solidarnost hrišanskoga Zapada na prvi mah je izgledala iskrena. Međutim objektivnost solidarnosti zapadnih hrišćana bila je opterećena bolnom činjenicom da su mnogie evropske zemlje svoje sopstvene hramove već odavno zatvorile ili pretvorpn u neke druge objekte komercijalne namjene. Oštra kritika prema turskoj administraciji imala je za cilj da u verbalni konflikt po ovome pitanju uvuče i Rusiju, kao najveću pravoslavnu zemlju koja se uvijek stavljala na stranu interesa Pravoslavne Crkve. Međutim reakcija Rusije bila je apsolutno ispravna i u duhu miroljubive i odmjerene politike. Rusija se tradicionalno smatra duhovnim naslednikom Vizantije i praktično na zvaničnom nivou pridržava se koncepcije „Moskva treći Rim“.koju je nekada davno formulisao Ivan Grozni. Dovoljno je obratiti pažnju na činjenicu da su u sve tri nekada glavnoe prestonice ruske imperije – Novgorodu, Kijevu i Vladimiru – glavni hramovi bili nazvani upravo u čast Svete Sofije. Zbog toga odluka turskih vlasti da velikoljepni hram podignut Imperatorom Justinijanom 537 godine iz zvaničnog statuta muzeja, preobrazi u džamiju bila je veoma bolna za pravoslavne hrišćane u Rusiji i za cjelokupno nacionalnu samosvijest najveće pravoslavne zemlje.
Znajući visoki stepen religioznosti ruskog društva i tradicionalno poštovanje prema Konstantinopoljskoj Svetoj Sofiji zapadna međunarodna javnost priželjkivala je oštru i burnu reakciju Moskve. Eventualna krittika prema Ankari bila bi na Zapadu dočekana sa oduševljenjem i u potpunosti bi realizovala želje zapadnih partnera. Upravo atmosfera pritiska napravljena u zapdnim medijima, imala je za cilj da novonastalu situaciju sa Aja Sofijom iskoristi kao povod za novi potencijalni konflikt izmeđju Moskve i Ankare.
Zbog toga su najviši zvaničnici Ruske Federacije bili izuzetno oprezni u ocjeni novonastale situacije. Ključna uloga koju Turska ima na Bliskom Istoku i partnerski odnos sa Rusijom u ovom regionu, usmjerio je najviše zvaničnike Ruske Federacije da se po ovome pitanju izjasne vrlo pažljivo i isključivo kroz prizmu diplomatskih formula. Prekrasno znajući da od Erdogana zavisi mnogo kako u Siriji tako i u Libiji, informacija o pretvaranju Svete Sofije bila je u zvaničnim krugovima okarakterisana kao «unutršnje pitanje Turske», a ne zvančno kao očajnički vapaj turskog lidera da napakosti prije svega Zapadu.

Ono što svakako još treba pomenuti, radi sticanja jasnije slike, a što je nesumniыo doprinelo da Sveta Sofija izgubi statut muzeja je komplikovana komunikacija na relacicji Fanara i Ankare. Da su odnosi pratrijarha Vartolomeja i predsjelnika Erdogana već odavno narušeni opšte je poznata čineica. No onoga trenutka kada su turski mediji optužili patrijrarha Vartolomeja da je zajedno sa islamskim propovjednikom Fatulahom Gulenom organizovao državni udar u Turskoj, postalo je jasno da Erdogan prekida svaki kontakt sa Vaseljeknskom patrijaršijom sve dok se na njenom čelu bude nalazio patrijarh Vartolomej. Da su optužbe na račun pratrijarha po pitanju umješanosti u državni puč neosnovane i politički motivisane ni u kod koga ne izaziva sumnju. No da je zvanična politika Fanara često bila pod uticajem američkih demokrata i kongresmena i da je ciljano radila protiv Ankare sada je i više nego očigledno. Zbog toga je pretvaranje Aja Sofije u džamiju jasana poruka i svojeobrazna diplomatska packa zvaničnih turskih vlasti i samoj Vaseljeenskoj Ptrijaršiji i patriarhu Vartolomeju.

Na kraju reći dodati da bez obzira na novu odluku turskih vlasti, za sve pravoslvne hrišćane ovaj veleljepni hram i dalje će biti hramom sa posebanim duhovnim , kulturnim i istorijskim značajem. Ostaje samo žaljenje što se našao na putu geopolitičkih interesa velikih sila koje apsolutno ne mare za religiozne osjećaje i istorijsku pravdu.

 

Autor: Sveštenik Miladin Mitrović, savjetnik SNP – Izbor je naš za religijska pitanja i starješina Hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Banja Luci

CATEGORIES
Share This

COMMENTS