Srpski svijet u Hercegovini

Srpski svijet u Hercegovini

Puno prije nego je postala aktualna zabrinjavajuća sintagma o ‘srpskom svetu’, sa svim simboličkim i političkim značenjima koja joj se učitavaju, srpski svijet je za mene predstavljao one rijetke Srbe koji su odlučili ostati živjeti u onim dijelovima Hercegovine koji su pripali Federaciji, nakon povlačenja JNA i pratećih paravojnih snaga. Tih par postotaka ljudi, možda maksimalno jedna petina od predratnog broja, koji su ostali živjeti u Mostaru, Čapljini i općenito u dolini Neretve, prošli su težak put u posljednjih 29 godina. S jedne strane, odbili su biti dio nacionalističkog projekta i odlučili ostati u svojim gradovima i u zavičaju, a s druge su bez obzira na to, predstavljali idealne sumnjivce za mnoge s kojima su ostali živjeti u Hercegovini. Užasavajući drugi rat koji je uslijedio 1993. utoliko im je olakšao što više nisu bili idealni neprijatelji, primarno hrvatskom nacionalizmu, ali im to nije pomoglo niti u jednom životno bitnom pitanju. Ostavljeni su na miru, ali potpuno deklasirani, do te mjere da su nominalnu konstitutivnost u Hercegovačko-neretvanskoj županiji dobili tek prije par mjeseci. Dodatno, njihova odluka da ostanu živjeti zajedno sa svojim sugrađanima, Hrvatima i Bošnjacima proizvela ih je u nedovoljno pouzdane Srbe iz vizure srpskih nacionalista i politike koja je taj nacionalizam zastupala, a to je praktično svaka službena politika u RS-u. Tako je taj svijet životario i životari svih ovih godina, pokušavajući na bilo koji način riješiti egzistenciju, što mi je savršeno poznato i na primjeru bakine porodice iz Čapljine.

Na sve to nadovezao se rat koji je u Hercegovini bio posebno brutalan, pa je tako nakon što je JNA pod komandom Momčila Perišića granatiranjem srušila sve mostarske džamije i zapalila franjevačku crkvu Svetog Petra i Pavla, u šestom mjesecu 1992. minirana i kompletno srušena Saborna crkva u Mostaru, dok je manastir u Žitomislićima zapaljen.

I onda se nakon dugo godina desilo nešto što nije uobičajeno u Bosni i Hercegovini, a to je odluka SPC-a, u izvedbi tadašnjeg vladike Grigorija, da vrati sjedište eparhije iz Trebinja u Mostar, što je pokrenulo obnovu manastira u Žitomislićima i Saborne crkve u Mostaru te nešto primjetniji povratak ljudi. Danas, nakon svega, Srba je službeno u Mostaru oko 4,5%, a SNSD ima jednog gradskog vijećnika. Dobro je, naravno što je do tog povratka došlo i bilo bi lijepo kad bi on bio ozbiljniji i kad bi postao pravilo sa svim zajednicama na prostoru cijele zemlje, no jasno je da je to nemoguće očekivati. Za obnovu Saborne crkve u Mostaru prilog su dali i mnogi ugledni Mostarci svih nacionalnosti, sam Grad Mostar, ali i Vlada Srbije pa je s te strane posjet Ane Brnabić Mostaru i Hercegovini ovih dana logičan korak. Kao što je poznato, posjetila je Mostar, Nevesinje i Prebilovce, održala manje-više korektne govore i otvorila Šantićeve večeri poezije.

No, u čitavoj priči postoji jedna tužna stvar, a to je činjenica da sve to što se događa na pogon SPC-a i Vlade Srbije, nije pretjerano pomoglo onom srpskom svijetu s početka teksta, koji je čitav rat ostao živjeti tu. Štoviše, ne samo da mu nije pomoglo, nego su i institucije koje su ti ljudi sačuvali u ratu, poput mostarske Prosvjete pokušale biti preuzete, pa su kada to nije uspjelo, osnovane paralelne, uslijed čega danas u Mostaru imamo dvije Prosvjete. Prvu koja je srasla s gradom i ostala u njemu i drugu koja uz bogato pokroviteljstvo izmišlja tradiciju, pa organizira ove godine 102. Šantićeve pjesničke večeri, unatoč tome što manifestacija postoji od 1969. godine. Sam Šantić je izgubio dio ulice koja se sada zove po ustaškom ministru Mili Budaku, kao i ime gimnazije, dok je njegov spomenik svojevremeno bio izrešetan i bačen u Neretvu, da bi ga oni do kojih je na kraju došao odnijeli do predsjednika gradske Prosvjete, nakon čega je obnovljen i vraćen na mjesto.

Podjela među gradskim Srbima je očito politička, a njene posljedice su takve da se oni Srbi koji su nakačeni na institucije SPC-a i Dodikovu stranku odlično kotiraju u gradskoj upravi i javnim institucijama, dok preostali deklasirani srpski svijet živi jednako siromašno i skrajnuto, kao što je živio čitavo vrijeme od 1992. do danas. Što naravno nimalo ne uznemiruje ni Anu Brnabić, niti bilo koga unutar novopokrenutih institucija.

Dragan Markovina/Peščanik.net, 06.10.2021.

CATEGORIES
Share This