Srećna nova, socijalna godina!

Srećna nova, socijalna godina!

Ako smo išta do sada naučili na ovim prostorima, to je da smo stalno u krizi.

Kao da nam je suđeno, svaku novu godinu čekamo sa strepnjom i pitanjem: Da li će nam nastupajuća biti gora nego što je bila prethodna? Istina, za situaciju u kojoj se sada nalazimo nismo krivi sami.

To je prva kriza od devedesetih godina prošlog vijeka gdje krivca treba da tražimo isključivo izvan nas, ali od nas će sigurno zavisiti kakav odgovor ćemo imati na to pitanje i kako ćemo proći naredne godine.

Iako je godina iza nas na svom početku obećavala da ćemo „srećno“ izaći iz „korona krize“ i da ćemo krenuti put oporavka, veoma brzo su nas demantovali događaji poslije 24. februara.

Već deset mjeseci svjedoci smo pravih tektonskih poremećaja na globalnom nivou koji sa sobom donose nezapamćene posljedice, kako na ukupnom društvenom razvoju, tako i u životu svake porodice i svakog pojedinca. Sukob u Ukrajini učinio je 2022. godinom najveće nestabilnosti.

Ulazak ruskih trupa u Ukrajinu izazvao je potpuno neočekivanu samoubilačku reakciju najrazvijenijih zemalja svijeta i upravo ta situacija je podstakla lančana događanja na globalnom nivou. Čitavo čovječanstvo ušlo je u neviđenu krizu energenata i krizu hrane u trenutku kada je ukupna populacija dosegla osam milijardi.

Svjedoci smo dramatičnih dešavanja u području proizvodnje, snabdijevanja i politike cijena energenata i poljoprivrednih proizvoda, ali i u svim drugim oblastima.

Pored prestrukturiranja globalnih ekonomskih, političkih i vojnih odnosa, promjene u 2022. desile su se i na nivou svake države, na nivou svake zajednice, na nivou porodice, pa čak i u životu svakog pojedinca.

Zbog tog procesa krajem ove godine realno je očekivati nastavak negativnih trendova u 2023. godini, koja ima potencijal da bude godina sa najvećim rizikom od ekonomske recesije, socijalne nestabilnosti i globalnog ratnog sukoba.

U svemu tome, kakva je sudbina malog čovjeka, a posebno kako će se živjeti na ovim prostorima? Šta je to što nam se desilo u ovoj godini, a što će odrediti pravce razvoja u narednih 12 mjeseci? Da li ćemo imati čime da se grijemo? Hoćemo li imati šta jesti? Da li će naša primanja moći pokriti sve veće rashode? Hoćemo li se moći liječiti, raditi, obrazovati… Sve su to pitanja koja postavljaju svi u svijetu, ali i svi mi koji svoju egzistenciju obezbjeđujemo u Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini.

Na ovo pitanje je teško odgovoriti, jer je neizvjesnost velika.

Ključni događaj za stanovnike Bosne i Hercegovine koji se desio u 2022. godini, a koji je imao najveći uticaj na život svakog pojedinca i svake porodice jeste povratak inflacije na velika vrata. Da se podsjetimo, cijene gasa, nafte, drva, ali i pšenice, kukuruza, brašna, šećera, ulja, mlijeka… su „otišle u nebesa“.

Ponovo su nam se vratile slike redova, pražnjenja rafa i panike sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog vijeka. Za razliku od tih vremena, sada nemamo takvu paniku, jer su rafe pune i nije nam inflacija rekordnog nivoa, ali nemamo sigurnu stranu valutu putem koje možemo održavati vrijednost onoga što još imamo, i što je potpuno novo na ovim prostorima, država je odlučila da interveniše prema građanima kroz humanitarnu podjelu novca i podizanje plata, istina, ne tako izdašno.

Uporedo sa ekonomskim problemima došlo je i do poremećaja u socijalnoj sferi života, što se ogleda u povećavanju rizika od naglog siromašenja i srozavanja kvaliteta života velikog broja ljudi, sa tendencijom da se isti procesi nastave i u narednoj godini.

Čak i zemlje koje imaju tradiciju socijalne države i efikasne sisteme socijalne sigurnosti, našle su se u problemu kako odgovoriti na nadolazeću oluju socijalnih problema koja se očekuje sa početkom proljeća.

Zajednice, kakva je i naša, koje su u permanentnoj krizi i koje imaju tradicionalno neefikasne sisteme socijalne sigurnosti, svojom inertnošću prepuštaju slijed događaja stihiji, stihiji koja sigurno donosi nove socijalne probleme.

Ohrabruju najave nosilaca vlasti u ovom regionu da će se „uraditi sve kako bi se zaštitili građani“. U tom kontekstu treba posmatrati i nedavni ekspoze premijera Republike Srpske u kojem je postavljeno pet ključnih pravaca ekonomskog i socijalnog razvoja za naredni četvorogodišnjem period, koji će biti sve osim lak i izvjestan.

Prema njegovim riječima, ekonomski rast, digitalizacija, reforma javnih preduzeća, zdravstvena i socijalna politika te demografska obnova trebalo bi da budu nade spasa za izlazak iz uzburkanog mora neizvjesnosti koje nas očekuje.

S aspekta socijalnih problema, premijer je postavio zdravstvenu reformu, penzionu politiku i boračku zaštitu kao prioritete na kojima bi se trebala graditi socijalna sigurnost građana, a izrada socijalne karte bi trebalo da bude ključni mehanizam uspostave pravičnije raspodjele budžetskih sredstava.

Međutim, ostaje nejasno kako će reformski procesi koje je premijer najavio, a koji zahtijevaju vrijeme, donijeti brze rezultate, jer ne treba zaboraviti da se nalazimo u vremenu krize koja često zahtijeva ad hok rješenja. U teoriji ekonomske i socijalne politike reformski procesi nikada se ne provode u vremenu kriza, jer jednostavno nema vremena za sistemska preustrojavanja.

Događaji sustižu jedan drugi, a na nosiocima vlasti je da pruže odgovore na konkretna pitanja i probleme koji će zadesiti većinu stanovništva, a posebno socijalno najslabije.

Nažalost, izgubljeno je dosta vremena od poplava 2014. godine, koje su za Republiku Srpsku značile pravu katastrofu za ekonomski i socijalni razvoj, i kada nam je svima bilo jasno da postojeći sistem socijalne sigurnosti nije efikasan.

Tadašnja vlada se opredijelila da izgradi novi koncept socijalne zaštite za socijalno najosjetljivije kategorije stanovništva. Međutim, sa tim se stalo, i sada se nalazimo na istim pozicijama kao i tada, ali sa daleko većim izazovom, izazovom opšte globalne katastrofe.

Naglo odustajanje od reformskih procesa 2015. godine sada nas je dovelo u situaciju da jednu od najosjetljivijih reformi moramo raditi u najnezahvalnije vrijeme, vrijeme velike neizvjesnosti i sveopšte krize.

Ključna godina reformskih zahvata u ovoj oblasti bila je 2018, kada je situacija, ekonomska i socijalna, bila puno bolja i relaksiranija nego sada. Prema dugoročnom planu koji je Vlada Republike Srpske predstavila 2012, u trenutku usvajanja novog Zakona o socijalnoj zaštiti, 2017-2018. godine je trebalo da: se definiše prag socijalne sigurnosti/siromaštva; bude uvedena nova formula ispunjenosti uslova ostvarivanja prava na novčane dotacije iz budžeta, tzv. indirektni model; profunkcioniše jedinstveni registar gotovinskih naknada; ojačaju materijalni i ljudski resursi centara za socijalni rad kao ključnih nosilaca novouspostavljenog sistema socijalne zaštite itd.

Sve su to bili preduslovi uspostave jedinstvenog mehanizma i novog koncepta praćenja socijalnih davanja u Republici Srpskoj, za koji se u posljednje vrijeme udomaćio naziv „socijalna karta“.

Šta nas očekuje na planu socijalne sigurnosti u 2023. godini?

Socijalna sigurnost u teorijskom i praktičnom smislu podrazumijeva društvene mjere i akcije koje se planiraju, organizuju i realizuju od strane države, a radi garantovanja zadovoljavanja osnovnih životnih potreba stanovništva, u slučajevima: materinstva, bolesti, invaliditeta, nezaposlenosti, starosti i sl. U tom smislu, budućnost socijalne sigurnosti građana u narednom periodi treba promatrati kao sadejstvo i rezultat odnosa rizika povećavanja intenziteta socijalnih problema i efikasnosti odgovora države.

Na nivou socijalnih rizika, najveći potencijal za eskalaciju u 2023. godini ima siromaštvo. Ono se počelo povećavati već u ovoj godini na način da sve veći broj porodica ulazi u sivu zonu finansijskih mogućnosti izvršenja svojih obaveza, što direktno ima za posljedicu redukciju potrošnje i promjene prioriteta u finansiranju preostalih funkcija porodičnog života.

Realno je očekivati promjene u strukturi lične potrošnje: udio finansiranja hrane i komunalnih troškova će se znatno povećati, dok će se redukovati kupovina odjeće, obuće, tehničkih sredstava u domaćinstvu, troškovi obrazovanja, kulture i ostalih oblasti koji čine nezaobilazne elemente kvaliteta života. Dakle, realno je očekivati opšti pad kvaliteta života ljudi u Bosni i Hercegovini.

Na nivou sistemskog djelovanja, koje uveliko zavisi od ekonomskog stanja i stanja zajedničke potrošnje, izvjesno je da će doći do znatnog povećanja udjela socijalnih davanja koje će dodatno opteretiti budžete entiteta i lokalnih zajednica.

Ne treba očekivati smanjenje visine naknada, ali će realni iznosi pojedinačnih naknada biti sve manji, što će uticati na smanjivanje ekonomske moći, posebno socijalno osjetljivih kategorija stanovništva. Na udaru će biti realna vrijednost penzija, invalidnina, socijalne pomoći, naknada za nezaposlenost, dječjeg doplatka i vrijednost drugih socijalnih davanja.

Uticaj novog zapošljavanja na stanje budžeta neće biti od većeg značaja, a ne može se očekivati ni značajniji priliv sredstava iz dijaspore, jer je kriza posvuda, pa čak i u „obećanim zemljama“.

Kada se uzmu u obzir negativne posljedice starenja stanovništva i nastavak iseljavanja mladog i demografski perspektivnog stanovništva, biće pravo umijeće voditi socijalno osjetljive politike zasnovane na principima socijalne pravde i realnih mogućnosti društva. Rezultati ukupnog razvoja društva upravo će zavisiti od toga da li će vladajuće elite naći pravu mjeru i donijeti funkcionalne i održive socijalne politike.

Najveći strukturalni problem društva tokom 2023. godine ipak će biti intenzivno socijalno raslojavanje, koje će vremenom poprimiti dramatične razmjere. Proces naglog povećanja broja siromašnih koji će posjedovati sve manji i stvaranje male grupe izabranih koji će u vlasništvu imati najveći dio nacionalnog bogatstva je izvjesna socijalna slika Bosne i Hercegovine.

Socijalno raslojavanje će se izražavati kao sve veći broj ljudi koji će zavisiti od socijalnih davanja, veći broj korisnika usluga javnih kuhinja, veći broj konzumenata jeftinih i nekvalitetnih prehrambrenih proizvoda, veći broj starih osoba koje neće imati adekvatnu uslugu njegovanja i koji će živjeti na rubu siromaštva, veći broj djece i mladih pod rizikom negativnih posljedica nebrige društva za njihov razvoj, intenziviranje problema mentalnog zdravlja, nasilja u porodici i drugih socijalnih problema.

Ono što treba da raduje vladajuću elitu, ne treba očekivati veće proteste, okupljanja i štrajkove, bar ne u 2023. godine, jer je potencijal društvenih promjena još veoma nizak.

U takvim okolnostima vlasti u Bosni i Hercegovini će morati dodatno da ojačaju postojeće kapacitete sistema socijalne sigurnosti koji će imati resurse i moći odgovoriti na narasle potrebe stanovništva, a posebno na probleme onih koji su socijalno najosjetljiviji. Izdvajanja po osnovu socijalnog osiguranja od 15% i budžetska ulaganja u nedoprinosnu socijalnu zaštitu od oko 4% BDP, kakva su bila tokom posljednjih godine, neće biti ni približno dovoljno da se nosimo sa posljedicama koje sa sobom donosi aktuelna ekonomska, a potom i socijalna kriza.

Dakle, čeka nas teža i neizvjesnija 2023. godina, kako na opštem tako isto i na ličnom planu, ali to nikako neće biti „prelomna godina“.

Trebaće da prođe još neko vrijeme da se stvore preduslovi za promjene nabolje. Do tada treba da crpimo energiju optimizma, kako u institucijama tako i u privatnom životu, iz naših strategija preživljavanja i nadanja koje su zasnovane na onim našim poznatim krilaticama: „Ništa nas ne smije iznenaditi“, „Bilo je i gorih dana“ i „Poslije kiše mora doći sunce“.

U svakom slučaju, ne preostaje nam ništa drugo nego da dignemo glavu i sa osmijehom, pomalo kiselim, zakoračimo u novu 2023. godinu.

(Nezavisne)

CATEGORIES
Share This