Slobodom, Slobodane – riječju, životom, slikom, stasom, gorostasom, pripovjedačkim darom

Slobodom, Slobodane – riječju, životom, slikom, stasom, gorostasom, pripovjedačkim darom

Hvala Vam i na ovom času. Hvala i slava Vam, dragi moj profesore, i ako se sjetite, ne zaboravite da nam došapnete tajnu

Sve je, moj profesore, život.
Razumjećete me, iako mjesta za razum nema, ili ga ima vrlo malo, trunčica, trunak za koji smo se hvatali kao za pjenu. Jer, od Vas smo tražili spas, željeli da ga čujemo, vidimo, osjetimo. Nijesmo mi ni znali šta smo htjeli, ali smo očekivali da nam to Vi kažete. Vaš glas nam je ulivao vjeru, nadu, ljubav, tajanstvenu sferu čudesnog i nadzemnog za kojim čovjek teži.
A vi ste sve znali. Mada, i Vas su mučila pitanja, strašna pitanja – čovjek „bačen pod oblačnu sferu“ da u grobu pronađe ključeve.
Evo danas, profesore, odgovora… Ili ste na pragu odgovora za kojim ste vječito tragali gospodstveno.

A bili ste nesebični i nas, vaše učenike, hranili ste odgovorima, pjevajući nam ličnosno, bezmalo heruvimski, boškovićevski.
Iako sve nijesmo razumjeli, slušali smo. Što smo više slušali, žedniji smo bili. Gladniji istine, tajne, slobode o kojoj ste pjevali. Slobodom, Slobodane – riječju, životom, slikom, stasom, gorostasom, pripovjedačkim darom i sudbinom glavnog junaka koji se daje životom, cijelim životom, bićem, nadbićem koje hoće da dohvati Sunce i prometejski ukrade vatru da bi čovjeka ogrijao, ne vatrom koliko svjetlošću.
A o kome pošten čovjek najviše voli da govori, voli da govori o sebi. Mada, vi nijeste govorili riječima. Vi ste govorili djelom, iako ste bili zasuti hvalospjevnim riječima drugih. Znali ste da je riječ slaba, a djelo živo i vječno. Vas nije morila briga za Slobom Boškovićem, i za tim šta će drugi o njemu reći, Vas je morio život. Vi ste htjeli riječ o životu, o vječnom životu u čiju tajnu danas ulazite. Vi ste djelom svjedočili Riječ i Život.
Simbolički, zar ne?!
Kao one Sokratove riječi – da se ne zna ko danas ide u život, a ko u smrt?!
Ili, vi znate odgovor, samo nećete da nam kažete, hoćete da sami vidimo, hoćete još jednom da nas naučite da „nije život samo polje preći“, ima još nešto što se skriva pod lijevom miškom, a reći će nam se ako hoćemo da čujemo.
Paradoks, profesore, paradoks, je li?!
Recite, Hristos nam za koji dan dolazi i donosi Život, a Vi, gdje ste se zaputili?!
Da li kao mudrac sa istoka da nam javite da je konačno došao Život, kojem se danas vraćate u svom praiskonu, izvoru, da se više ne pitate, već konačno smirite svoju ogromnu glad i umirite svoja pitanja.
Hvala Vam i na ovom času.
Hvala i slava Vam, dragi moj profesore, i ako se sjetite, ne zaboravite da nam došapnete tajnu.
Ili, nemojte, jer kako jednom rekoste: „Ključ slobode (svak) drži u sopstvenom džepu“.
Neka ostane sve tajna i neka Straševina dostojno dočeka, dostojnog sina Rista Boškovića.

Piše: prof. Radinko Krulanović/In4s

CATEGORIES
Share This