Onako kako su Hrvati masakrirali svoj jezik ratnih i poratnih godina, u želji da naprave dodatni otklon od mrskih im komšija, sada Srbi prave otklon od samih sebe, vođeni borbom protiv nepostojećeg neprijatelja govora zasnovanog na rodnoj ravnopravnosti.
Hrvati nisu prezali od remećenja pravila tvorbe riječi, degradiranja dijela leksike na semantički prazne riječi, kvarenja stilova, stvaranja iluzije da su za jezik svi kompetentni, što je dovelo do brojnih isprdavanja u javnosti. Došlo je dotle da je običnom puku sve teže bilo razdvojiti šta se zaista koristi, a šta je rezultat zagrebavanja. Sjetimo se, na primjer, riječi kao što su: zrakomlat, pučanstvo, onkraj, izričaj, spolnik, usljedbena tjelospojka, srčana steznica, okolodomno lajalo, uspornik, svemrežje, međunožno guralo, razornica, glavobran, bludoslikopis, žilni potpornjak, udna tuljica, pamtidbeni prutić, mrkvožder…
Međutim, kako su te jezičke vratolomije, pogurane s Pantovčaka, prošle u lijepoj njihovoj, slično će se, vjerujem, desiti i sa pokušajima u Srbiji, koji su dobili i zakonsko utemeljenje (ne bi me čudilo da i mi u Srpskoj, kao i mnogo toga drugog, prepišemo i ovu njihovu idiotariju). Tako će onome ko napiše borac, a ne borkinja, jezički policajci napisati kaznu. Kako, međutim, branioci rodno senzitivnog jezika misle, recimo, da napišu (ili kažu) za vojnikinju koja je prava vojničina!?
Ima i riječi koje imaju više značenja, pa mogu unijeti zabunu. Saborkinja može biti žena saborac, ali i delegat(kinja) u Saboru, poslanica može biti patrijarhova, ali i kandidatkinja izabrana u Narodnu skupštinu, generalka važi za čišćenje, posljednju probu, sređivanje motora ili ženu s najvišim činom u vojsci (šta tek reći za generalku armije), trenerka se može obući ili mora slušati ako ste član nekog kluba, žetelica je mašina kojom se žanje žito, ali i obavljačica (?!) žetve s dvije ruke…
Moraćemo sve više da se navikavamo na ginekološkinje, tramvajdžijke, pilotkinje, vodičice, otorinolaringološkinje, hirurškinje, misliteljke, lovkinje, admiralke, alaskinje, apostolke (!?), boljševikinje, bušačice, zločinke…
Možda bi i muškarci sada mogli da udare mak na konac i zatraže nazive za tipična “ženska” zanimanja: dadilju (dadiljac?), babicu (babac?), prostitutku (prostitutac?)…
Borkinje i zakonodavci, međutim, ne vide drugu, realniju opasnost koja prijeti srpskom jeziku i očigledno ih ne interesuje. Naime, čak i danas, mada mnogo rjeđe nego ranije, Hrvati se neće libiti da neki film ili seriju snimljenu u Srbiji titluju, boreći se za čistoću jezika. S druge strane, Srbi sve više i sve rađe prihvataju kroatizme, pa se nemojte začuditi kada čujete na javnom servisu ili pročitate u novinama ili na portalima da je nešto učinkovito (djelotvorno, efikasno), da se neko zaručio (vjerio) s nekim, da Leposava i Perica imaju dečka, a ne momka, da je nešto gnjusno…
Plašeći se da me ne optuže za seksizam i mizoginiju, svečano potvrđujem, pred još jednim jednoumljem zasnovanom na represiji, da za mene žena jeste jednako vrijedno ljudsko biće kao i muškarac… ali budete li to obezbjeđivali u širokim narodnim masama samo prisilnim korištenjem rodno osjetljivog jezika, džaba vam trud, sviračice.
Na kraju će svakako ispasti da i u slučaju da neko ima koeficijent inteligencije veći od 130 (oko 3% populacije u svijetu), i ukoliko mu je za to Mensa izdala potvrdu, to ništa ne znači ako nema političku podršku. On(a) je za vlast obična budala.
U mnogim slučajevima, ipak, bolje je biti i budala nego istrajavati na budaleštinama.
Autor: Branko Tomić
Srpskainfo
