Danas, kad prođete kroz mnoge naše krajeve, zatičete pustoš. Kuće sa spuštenim roletnama, zarasle staze, zapušteni voćnjaci. I psi lutalice su rijetkost.
A oni koji još žive u tim selima? Oni su kao posljednje svjetlo u tami. Neki su tu jer nemaju kud – starost, siromaštvo, nemoć. Drugi, pak, ostaju iz inata, iz ljubavi prema zemlji koju su orali njihovi očevi, iz osjećaja da bi odlaskom pogasili posljednja svjetla sela.
Ima u njima tvrdoglavosti, ali i dostojanstva. Ne žele da budu dio statistike o urbanizaciji, ne žele da mijenjaju miris šljive u cvatu za asfalt i klimu u stanu.
Zanimljivo je kako sistem često zaboravi na njih. Sjeti ih se pred izbore, kad se treba slikati s kravom ili pojesti domaći sir. A ostatak godine? Ambulante zatvorene, škole ugašene, putevi zakrpljeni samo do pola – taman da se može doći do glasačke kutije.
Sela tiho umiru, ne uz prasak, već uz šapat. A taj šapat čine priče staraca koji još uvijek zalijevaju baštu i nadaju se da će im djeca i unučići doći iz daleka. Gdje su otišli iz njima znanih razloga.
Pa, šta da uradimo da sela ne postanu fusnota u udžbenicima? Ili da ih gledamo samo na vikend turama.
Jer, ako posljednja starica zatvori vrata svoje kuće i ode u grad, ne da živi, nego da preživi, ostaće za njom samo eho. Samo da se jednog dana ne probudimo i shvatimo da smo izgubili više od teritorije. Izgubili smo korijen. A bez korijena, nijedno drvo ne stoji.
Ne smijemo da zaboravimo uspomene, na vrijeme kad su sela živjela punim plućima. Kad se znalo gdje je dom. A on, ma koliko god to zaboravili, ne mora uvijek da ima super brzi internet i 5G signal. Nekad je dovoljan samo stari orah u dvorištu i neko da pod njim sjedi.
I čeka.
Autor: Željka Knežević!/Srpskainfo
