Ovo je već „stara“ vijest, ali još uvek privlači pažnju i budi nadu da pobuna ne mora biti uzaludna. Čak ni u surovom svijetu brutalnog kapitalizma i korumpiranih vladalaca. Čak ni na brdovitom Balkanu.
Malo ko je vjerovao da će žene i poljoprivrednici, eko aktivisti, ostarjeli rokeri, golobrada mladež i ostala „sitna boranija“ pobijediti „ulagače i njihove pomagače“. Ali su pobijedili.
A ko su, u stvari, ti pobjednici, u kraju u kojem su, kako reče Rade Šerbedžija, pobjede rijetke?
I zašto su baš u ovom zapuštenom i zanemarenom okrajku Hrvatske „investitori“ nasrnuli na jednu od najljepših rijeka Balkana? I naišli na neočekivani, mirni, kreativni i uporni otpor, na koji nisu imali odgovor.
Oni, u stvari, nisu očekivali nikakav otpor. Zato što je je to osiromašeno i slabo naseljeno područje. Zato što tu žive Srbi; oni koje je slobodarska Hrvatska temeljito „očistila“ još 1995. godine.
Niko nije očekivao da će baš Srbi, i to oni koji su preživjeli hrvatski progon, sve sa svojim potomcima, spasavati Hrvatsku. I njene prirodne ljepote.
A jesu. Lika je zemlja vukova, a ako je suditi po brojnim i grlatim ženama na protestima, bogami i zemlja vučica. Ta je zemlja zavičaj Srba koji su otjerani silom oružja, a vratili su se silom zakona, sa putovnicom EU u džepu.
Mnoge su ličnosti iz javnog života, od političara do rokera, narodnjaka, glumaca… podržali proteste na Uni. Ali među njima nije bilo „osvjedočenih hrvatskih domoljuba“, proustaškog tipa. Nije među njima bilo ni velikih velikosrpskih Srba. Samo neki običan svijet koji čita Branka Ćopića i voli zavičaj, i svoj i tuđi.
Bilo je na Vrelu Une i pjesme i skandiranja, ali se nisu pjevale Tompsonove budnice, a bogami ni otadžbinske poskočice Baje Malog Knindže.
Jer, ni domovina ni otadžbina se, odistinski, ne brane vašarskim podvriskivanjem. Ni puškama. Ni balvanima na putevima i u kafanama. Patriotizam je nešto sasvim drugo. I mnogo ozbiljnije.
Autor: Milkica Milojević
Srpskainfo
