Radoš Radović: Oni protiv njih i opet skupa

Radoš Radović: Oni protiv njih i opet skupa

Riječ opozicija nastala je od stare latinske riječi oppositio što znači suprotstavljenost. U svom izvornom značenju pojam opozicija podrazumijevao je sve pojedince, grupe ili organizacije koje su iz ideoloških ili političkih razloga suprotstavljene pojedincima, grupama ili organizacijama koje predstavljaju vlast u nekoj državi ili drugoj teritorijalnoj jedinici poput opštine, grada, autonomne pokrajine i slično.

U demokratskim sistemima na osnovu svoga djelovanja opozicija se može podijeliti na parlamentarnu i vanparlamentarnu. Parlamentarna opozicija je ona opozicija koja djeluje unutar parlamenta, a čiji su članovi legitimni predstavnici građana izabrani na slobodnim i demokratskim izborima. Zadaci opozicije su da prezentuje svoje stavove i uvjerenja, da se kritički ophodi prema vlasti, ukazuje na greške i propuste vlasti, te da nudi konkretna rješenja, a sve to sa krajnim ciljem dolaska na vlast kako bi država bila uređena onako kako oni smatraju da treba odnosno sa njihove tačke gledišta kako bi država bila uređena na bolji način.

Na našim prostorima duži vremenski period bio je prisutan jednostranački sistem čija je udarna igla bila jedna jedina i neprikosnovena Komunistička partija. To je vjerovatno mnogo doprinijelo da se u postkomunističkom periodu pojave neke u krajnju ruku diskutabilne ideologije koje su pod pritiscima stranih uticaja bile primorane da se sakriju iza maske (u ovom slučaju samo naziva demokratije), a da suštinski samo nastave isti onaj trend koji je započet u komunizmu. Pa je tako višestranački sistem iznjedrio mnoštvo političara i političkih partija koje su se razlikovale samo i isključivo po svom nazivu.

Krajnji cilj njihovih lidera i njihovog uticajnijeg članstva bio je i ostao isti – kontinuitet, vlast, moć, novac i manipulacija, to jeste otprilike ono što je karakterisalo političare iz perioda komunizma. Kao indikator navedenog stvoren je fenomen do tada nezapamćen u ljudskoj istoriji, da političke stranke odnosno ideologije postanu fleksibilne, ali ne prema većinskoj volji naroda, već prema interesima lidera ili grupe ljudi iz vrha stranke.

Ovdje je po prvi put jasno i javno narušeno osnovno pravilo politike koje kaže da se kolektivni interes stavlja ispred ličnog. Pa tako smo imali priliku da vidimo u više navrata kako političke stranke mijenjaju svoju ideologiju, svoju retoriku i pravac djelovanja, a sve to u cilju zaštite svog vođe i njemu bliskog kruga ljudi. Nagle i česte promjene političkog kursa imale su za rezultat da vlast u pojedinim zemljama bivše Jugoslavije vrše koalicioni partneri koji su bar na papiru imali potpuno suprotstavljene i različite ideologije i uvjerenja pa smo imali slučaj da u Srbiji vlast vrše Socijalistička partija Slobodana Miloševića i Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja.

Sve ove navedene političke anomalije metastazirale su početkom 21. vijeka i tada dobile jednu potpuno drugu i još opasniju dimenziju. Naime, tada je počelo da se dešava nešto što do tada nije viđeno na našoj političkoj sceni, a to je prelazak određenih istaknutih i vodećih političara iz jedne političke stranke u drugu. I opet tu ne bi bilo ništa čudno da je taj prelazak bio rezultat zdravog političkog preobražaja, političke katarze ili političkog prosvjetljenja.

Ali, nažalost, to se dešavalo isključivo i samo iz koristoljublja i ličnog interesa koji je poprilično apsurdno i kontradiktorno prije svega podrazumijevao učešće u postizbornoj vlasti na osnovu glasova dobijenih od učestale i intenzivne predizborne kritike te iste vlasti. Ovo se sasvim sigurno kod nas može nazvati izdaja naroda, manipulacija narodnom voljom i najzad moralni prestup.

Političari koji su vršili prelazak iz jedne u drugu političku stranku morali su da trpe i određene posljedice na koje od opčinjenosti vlašću ili kako bi naš narod rekao “opčinjenošću komadom kolača” očigledno nisu računali. Te posljedice su uglavnom podrazumijevale trend opadanja popularnosti političkog subjekta kod naroda što je u velikom broju slučajeva kao krajnji rezultat dalo i potpuni nestanak te političke opcije sa političke mape. Nažalost, i na nesreću svih nas, ovdje umnogome ne bi bio kraj političkog djelovanja takvih političara, već bi opet iznova ti isti političari formirali nove političke stranke, novog naziva, krajnje irelevantne ideologije, sa istim kompromitovanim vođama i užim krugom ljudi okupljenim oko njih.

Za razliku od perioda komunizma u kome je manevarski prostor za sticanje kapitala, uticaja, ugleda, statusa i ostalog bio ukalupljen u jednoj Komunističkoj partiji, postkomunistički period kao period formiranja više političkih opcija značajno je proširio taj manevarski prostor što je podrazumijevalo da se gotovo svi političari usmjere u različite interesne grupe, odnosno u različite političke stranke. Prema tome, ne treba se zanositi već sto puta ispričanim pričama da su u komunističkom sistemu političari bili pošteniji, bolji, istrajniji, dosljedniji ideologiji,pametniji, već jednostavno nisu imali ni potrebu ni mogućnost da prelaze iz jedne političke opcije u drugu te da vrše postizbornu vlast sa političkim strankama koje bi prije izbora oštro kritikovali.

Na osnovu gore navedenog, možemo da zaključimo da je politika sredstvo, koje ljudi treba da upotrijebe kako bi društvo, narod, kolektiv, država i zajednica prosperirali, ali, nažalost, kao i mnoga druga sredstva politika je zloupotrijebljena. Pa ona danas kod nas predstavlja najjednostavniji i svima dostupan instrument koji služi za sticanje kapitala i prosperiteta, ali primarno ne kolektivu, društvu i državi već isključivo pojedincima. Svjedoci smo toga i na svakom koraku je vidljivo da materijalna bogatstva političara danas enormno rastu, a da standard u zemlji stagnira ili mizerno raste. Za napredak jedne države i društva neophodno je upravo suprotno od ovoga.

trebinje-24.com

CATEGORIES
Share This