Prokleta avlija – Obojica žele da vladaju – Prvi da bi se bogatio, drugi da bi se svetio…

Prokleta avlija – Obojica žele da vladaju – Prvi da bi se bogatio, drugi da bi se svetio…

Kada je izborna pomrčina prošlog oktobra ustupila mjesto zori, dvije su stvari bile jasne: opozicija je pronašla kandidata koji može da ugrozi, čak i da porazi Dodika, dok glavnokomandujući SNSD-a nikada neće dozvoliti da bude poražen legitimnim i legalnim putem

Na kraju Kusturičinog “Podzemlja”, trenutak prije nego što će Petar Popara Crni skočiti u bunar pokušavajući da dohvati nasmijano lice poginulog sina, kičmu Marka Drena, trećerazrednog pjesnika i ratnog profitera, na pola prebija njegov razoreni, razočarani i na trenutak izliječeni brat Ivan. I dok Ivan u porušenoj crkvi traži dovoljno čvrstu gredu o koju će okačiti promašeni život, njegov oduzeti i polomljeni brat umire i u toj agoniji izgovara jedini stih zbog kojeg bi mogao da se nazove pjesnikom: Nema rata dok ne digne ruku brat na brata.

TRAGEDIJA SE PROMETNULA U GROTESKU

Taj stih u “Podzemlju” rezonira tragičnom, a u jednom drugom komadu, u Prokletoj avliji koju režiramo pomalo svi mi i u kojoj glavne uloge tumače jedan poslanik i jedan gradonačelnik, on odjekuje urnebesno komičnom melodijom. Tragedija se prometnula u grotesku, a stradanje u jalovu igru dva vrlo prosta jarca. Jučerašnji saborci danas su krvni neprijatelji, a samo pasulj i teleća plećka znaju šta će biti sutra. Sa prošlogodišnje troslovne riječi otpalo je svako slovo. Toliko su se jedno od drugog odijelili da im se, njegoševski rečeno, ne bi čorba smiješala u jedan kota da ih svariš.

Dok su se pripremali za opšte izbore, i Nebojša Vukanović i Draško Stanivuković – jer o njima je ovdje riječ – mislili su da su oni najbolji kandidati za, kako se ono kaže, inokosne funkcije. Vukanović je mislio da njegov štof ide najbolje uz Predsjedništvo BiH, dok je Stanivuković svoje kravate sravnjivao sa bojama prostranih salona Palate Republike. I jedan i drugi su izbačeni iz izborne jednačine. Ako se to izopštavanje dva dana nakon izbora pokazalo kao strateški pogrešno, danas se čini da boga, ipak, ima, pa sve i da ga nema.

Od tikve koja je pukla među nekadašnjom braćom danas se ne bi mogla saviti nijedna jedina jufka. Pukla bi čim bi počela da se razvlači. Vukanović već mjesecima optužuje Stanivukovića za (sve očigledniju) simbiozu sa SNSD-om, dok prvi čovjek Banje Luke uglavnom trpi i povremeno komentariše preglasne napade bivšeg političkog brata. I taman kada su svi pomislili kako će Stanivuković ostaviti Vukanovića na miru, kako se neće osvrtati na optužbe i sačekuše, desilo se neočekivano: gradonačelnik je neopreznom poslaniku postavio stupicu u koju je nenavođena hercegovačka raketa upala

Stanivuković je optužio Vukanovića za montirane procese i šteta je sada ogromna i nepopravljiva. Vukanović je dao PDP-u ultimatum da se odrekne Stanivukovića i njegovih montažnih procesa, ali stranka koju prividno vodi Branislav Borenović to, naravno, nije uradila. Nakon otvorenog sukoba sa SDS-om ili bar jednom njegovom frakcijom, više je nego jasno da će Vukanović sad krenuti i u obračun sa PDP-om. Ako se opozicija nakon izbora i držala o onom klimavom babinom zubu, sada je i to nestalo. Nema više ni opozicije ni zuba. Ostao je samo SNSD. Odnosno onaj koji bi i iz bare pune krokodila izašao u novim cipelama.

NAJBOLJI DODIKOVI KOALICIONI PARTNERI

Kada je izborna pomrčina prošlog oktobra ustupila mjesto zori, dvije su stvari bile jasne: opozicija je pronašla kandidata koji može da ugrozi, čak i da porazi Dodika, dok glavnokomandujući SNSD-a nikada neće dozvoliti da bude poražen legitimnim i legalnim putem. Dodik je, ipak, shvatio da nije nedodirljiv i neuništiv, pa je požurio da uništi sve što bi moglo da mu ponovo zaprijeti 2026. godine. Prvo je udareno na politički kapital Jelene Trivić od kojeg za tri godine mora ostati samo piljevina. Potom je počeo da mezi dvojicu koja su mu, pored Trivićeve, najviše smetali.

I Stanivuković i Vukanović žele da vladaju. Prvi da bi se bogatio, drugi da bi se svetio. I jedan i drugi rade ono što opozicija u Srpskoj ne radi gotovo dvadeset godina – ginu na terenu, razgovaraju s ljudima, galame. Obojica imaju veliku podršku. Ili su je bar imali. Stanivuković se u međuvremenu isuviše približio SNSD-u da bi to približavanje bilo slučajno i strateško, dok je Vukanović sebe promovisao u jedinog iskrenog i poštenog borca za pravdu i red. Gradonačelnik šuruje s onima protiv kojih se borio, poslanik prvo puca iz teškog naoružanja, a potom postavlja pitanja.

Da li je to borba za novog opozicionog bosa? Možda i jeste, ali prije će biti da su jedna na drugu udarile dvije političke sujete koje su očigledno smetnule s uma da njihova borba, koja će biti duga i zamorna, odgovara jedino onom koji je koliko juče bio njihova zajednička politička meta. Slučajno ili namjerno, tek Stanivuković i Vukanović su postali najbolji Dodikovi koalicioni partneri. Neka se kolju, uostalom. Bolje nismo ni zaslužili.

(Goran Dakić/Oslobodjenje)
CATEGORIES
Share This