Koju baku, tetku, ili dobroćudnu komšinicu zamoliti da uskoči u raspored, kad zagusti?
Ovo su brige sa kojima se i jutros probudilo 2.300 porodica u Banjaluci.
Do prije tri dana naivno su se nadali da će njihovim mukama doći kraj. Ali, rezultati konkursa za prijem djece u javne vrtiće raspršili su njihove slatke roditeljske snove: mjesto je dobilo 389 dece, a 2.300 mališana je ostalo – ispod crte.
Dakle, u doba masovnog iseljavanja i dramtičnog pada nataliteta, u Banjaluci ima prekobrojne dece. I to ne malo.
Dobro, postoje i privatni vrtići, ali u većini privatnih predškoslkih ustanova banjalučkih cijena boravka jednog djeteta dogurala je do impresivnih 450 KM. Polovina minimalca, dakle. Ili skoro trećina prosječne plate u Republici Srpskoj.
I kad se odbije gradska subvencija od 100 KM po djetetu, cifra je, za većinu roditelja, nepodnošljiva. Pogotovo što se već uveliko šuška o novom poskupljenju. Mogli bi, vele, od septembra privatni vrtići koštati 490 KM, možda i okruglih pet stoja. Jer, roditelji sada, definitivno, nemaju izbora.
Ako se manemo patetičnih priča o „brizi za najmlađe“ i držimo se samo neumoljivih činjenica, stvari stoje ovako: javne vrtiće u Banjaluci pohađa 2.600 dece, a njih 2.300 ostalo je ispod crte. Kapacitete bi, dakle, trebalo skoro udvostručiti.
Da javnih vtića ima dovoljno, ne bi se privatnici mogli naduravati sa gradskim vlastima, pa nakon svake odluke o subvenciji podizati cijene.
Bilo bi pristojno da sada, mjesec i po prije lokalnih izbora, kandidati ne koriste ovu situaciju za političko nadgornjavanje. Jer, i za vrijeme onih prethodnih, i onih prije prethodnih, bilo je isto. Prije 25 godina, kada su današnji mladi roditelji bili predškolci, „na čekanju“ za javne vrtiće u Banjaluci je bilo oko 2.000 djece.
Vlasti su se smjenjivale, a ovaj problem nije riješen. Vlasti su se smenjivale, a Centar za pretškolsko vaspitanje i obrazovanje Banjaluka je ostajao „zlatna koka“ u stranačkoj podjeli „podjeli plijena“, nakon svakih izbora.
