Takvih najava, istina, još nema, ali ne sumnjamo da će do toga doći, možda već ove godine.
Uvođenje dodatnog nameta opravdavaju Hrvati borbom za očuvanje životne sredine, baš kao što se opravdava svaka druga glupost koja dolazi iz EU, a pri tome svjedočimo sve većem globalnom zagrijavanju.
Povrh svega, ako znamo da se te vrećice koriste uglavnom na rafama za voće i povrće isključivo zbog higijenskih razloga, kao primarna ambalaža koja pomaže u sprečavanju rasipanja i bacanja hrane, ispada da se mušterije nalaze u nebranom grožđu.
Neće se zakonodavci u BiH sjetiti da ukinu odredbu o obavezno upaljenim svjetlima na automobilima ljeti iako je u EU to davno zaživjelo, niti da uvedu obavezu plaćanja povratne naknade za boce pića, mada se gorljivo busaju u prsa junačka od brige za zdravlje planete.
Jeste da su te vrećice lagane kao perce i neko bi rekao da ne utiču, ili neznatno utiču, na ukupnu težinu robe koja se našla na vagi. Kao što ne utiče na novčanik potrošača ni to što im trgovci redovno zaokružuju račun na veću deseticu, jer nikada nemaju pet feninga za vraćanje.
U tržnim centrima neka je 1.000 potrošača dnevno koji će sa gađenjem odmahnuti rukom za najmanjim kovanicama, ali to vlasniku stavlja u džep 50 KM koje ne mora nigdje da prikaže. Mjesečno se cifra penje na 1.500, godišnje na 18.000 poklonjenih maraka! Jasno je onda zašto gotovo nijedna cijena nije zaokružena i završava na čuvenih x,99.
Kažu da oni koji ne žele da plate te „bestežinske“ vrećice, s debljinom manjom od 15 mikrometara, mogu da koriste vlastite. Trgovci bi najviše voljeli da, iz principa, koristite svoje cekere, čija bi se težina, kada se napunjena robom stavi na vagu, uračunavala u cijenu banana, krompira ili ananasa. U glavi mi se razvija film kako penzioner prvo stavlja voće u „bestežinsku“ vrećicu, a zatim kupljeno prebacuje u svoju torbu, sa zalijepljenom cijenom!? A iskorištenu vrećicu baca na pod.
Šta će, međutim, uraditi kada želi više artikala da kupi?!
Upravo iz tog razloga skidam kapu svima koji su se dosjetili štosa da, na primjer, izmjere kilogram šargarepe, odštampaju cijenu, a potom dodaju još stotinak grama, da im se nađe.
Kako je krenulo, ne bi me čudilo da nezajažljivim trgovcima padne na pamet da počnu s naplaćivanjem ulaza u tržne centre, a cijena bi zavisila od dužine zadržavanja tokom kupovine. Kao što se to radi na parkingu.
Stanite malo. Kome ja o ovim „sitnicama“ pišem? Svima kojima nije normalno da trgovine rade nedjeljom, da predsjednik Srpske ima 20 puta veći budžet od prvog čovjeka Srbije, da nas premijer obasipa biserima tipa „kopi fejs“ i „labaratorija“, da nam pokradoše šume uvijek iznova i iznova, da neko svoj lopovluk pokriva srbovanjem…
Znam, malo je takvih, ali sve dok postoji i jedan takav u Republici Srpskoj vrijedi oštriti olovku.
Autor: Branko Tomić/Srpskainfo
