Koliko god zvučale efektno, ta podrška i izjave nemaju nikakav formalno-pravni značaj.
Sud BiH donio je pravosnažnu presudu u okviru važećeg pravnog sistema, ma koliko on bio kontroverzan ili osporavan.
BiH je međunarodno priznata država sa institucijama čije su odluke obavezujuće – barem na papiru i barem unutar njenih granica.
Kada Viktor Orban ili Aleksandar Vučić kažu da “ne priznaju” presudu, to je politička izjava, a ne pravni akt. Time se ne može poništiti niti osporiti odluka suda u drugoj državi. Takve izjave služe za slanje poruka, najčešće sopstvenom biračkom tijelu. One ne pomažu Dodiku pravno, ali mu daju privid političke podrške.
Slična retorika koristi se često na Balkanu, kako za zbijanje političkih redova, tako i za izazivanje reakcija.
Ipak, sudske presude ne zavise od simpatija, već od važećih zakona, sviđali se oni nama ili ne.
Ovdje nije problem u tome što neko “ne priznaje”, već u tome što dio javnosti misli da to nešto mijenja.
U krajnjoj liniji, Dodik je građanin i zvaničnik unutar sistema BiH, a ne Srbije ili Mađarske. Njegove obaveze, ali i odgovornosti, proizlaze isključivo iz tog sistema.
Dakle, podrška sa strane može biti moralna, ali ne mijenja status ni presude, ni njene pravne posljedice.
Zato je važno razdvojiti političku solidarnost od pravne realnosti. Jer na kraju, sudske odluke se sprovode u institucijama , a ne u izjavama sa konferencija za medije, a Dodik svakako nije ni prvi, ni posljednji koga je Sud BiH pravosnažno osudio za krivično djelo.
