Pismo Arapina koje vrijedi pročitati: Zašto neću da se molim u Aja Sofiji

Pismo Arapina koje vrijedi pročitati: Zašto neću da se molim u Aja Sofiji

Izgrađena kao crkva 360. godine za vrijeme vladavine rimskog cara Konstantina II, pretvorena je u muzej 1934. godine, kao način da je učini uključivim prostorom koji može, poput samog Istanbula, služiti kao most između kontinenata i civilizacije.

Prije par nedelja istanbulska Aja Sofija postala je mjesto muslimanskih molitvi po prvi put u gotovo sto godina. Ne namjeravam da se molim tamo. Kao musliman, protiv mojih religijskih uvjerenja je nasilno pretvaranje svetog mjesta druge religije za moju sopstvenu upotrebu. To možda ne bi smetalo političkim islamistima koji podržavaju taj potez, ali to je princip na koji se islam obavezuje već 1.400 godina.

Ovako kolumnu u popularnom američkom nedeljnik “Njuzvik” počinje Mohamed Alšerebi, investitor i savjetnik globalnih lidera o strategiji i investiranju na Bliskom Istoku. Nastavak ličnog stava ovog Arapina prenosimo dalje u cjelosti.

Izgrađena kao crkva 360. godine za vrijeme vladavine rimskog cara Konstantina II, pretvorena je u muzej 1934. godine, kao način da je učini uključivim prostorom koji može, poput samog Istanbula, služiti kao most između kontinenata i civilizacije.

Ali sve to uništeno je populističkim potezom koji je napad ne samo na prava hrišćana, već i na pravo umjerenih muslimana da žive u skladu sa ljudima drugih vjera. Pretvaranje džamije proslavili su samo ekstremistički islamisti (uključujući Hamas), a osudili gotovo svi drugi – UNESCO, EU i hrišćanski poglavari širom svijeta.

Ova kontroverza skreće pažnju na opasnosti autokratije i netolerancije, kao i na širu potrebu za vjerskom slobodom u muslimanskom svijetu – zato što je prečesto žrtva sličnog političkog gledišta.

Međutim, ovo je više od još jednog islamističkog pokušaja učvršćenja izborne većine tanke kao oblanda. To je primjer napetosti između tradicionalnog, umjerenog islama na koji se obavezuje većina svjetskih muslimana, i političkog islamizma na koji se oslanjaju određene stranke.

Umjesto da stvara razdor između dvije velike svetske religije, ovaj štos bi trebalo da objedini sve vjere protiv njihovog zlostavljanja od strane političkih aktera. Umesto huškanja muslimana i hrišćana na jedne protiv drugih, to bi trebalo da bude ukupni vapaj za sve vjerujuće muškarce i žene kako bi zaštitili svoju tradiciju od ekstremista.

Problem netolerancije ne pripada islamskoj religiji, već političkoj ideologiji islamizma. Kroz svoju istoriju staru 1.400 godina, islamska religija je tradiciju drugih vjera vidjela kao dio svoje, kao zajedničko nasljeđe da bi se kontekstualiziovao islam, a ne da bi ga umanjilo. Međutim, islamisti vide islam kao političku ideologiju, a druge religije kao konkurentne političke pokrete koji moraju biti ili dominantni ili eliminisani.

Koja veća prisila može biti od zahtjevanja monopola na bogoslužje? To sigurno nije stav kalifa Omara, kad je 637. stigao u Jerusalim i bio pozvan da se moli u crkvi Svetog groba. Odbio je, strahujući da će to podstaći muslimane da ovu crkvu pretvore u džamiju. Umjesto toga, molio se napolju, na mjestu koje je sada Omarova džamija.

Omar je nevjerovatna figura u istoriji islama, jedan od najbližih pratilaca poslanika Muhameda i njegov nasljednik nakon smrti. Ali on nije inspiracija islamističkim ekstremistima. Oni su više uzbuđeni najagresivnijim, mnogo kasnijim periodima Otomanskog carstva, koje žele da oponašaju.

Obraćenje Svete Sofije nije samo protiv tradicije islama, već i protiv sadašnjosti. Crkve su proteklih godina zaštićene i obnovljene u Egiptu, Libanu i svugde širom muslimanskog svijeta. Ova nedavna ludost nije u skladu sa islamskim duhom i nije u korak sa načinom na koji islam praktikuje velika većina muslimana.

Važno je shvatiti da se ove akcije ne baziraju na vjerskoj legitimnosti, već na političkoj efikasnosti. Panislamski pokret iz kojeg mnogi ekstremisti crpe svoje političke stavove je Muslimansko bratstvo. Proglašeno terorističkom grupom u mnogim zemljama, Bratstvo je za islam zainteresovano samo ukoliko može da posluži uzroku (često krvavih) preokreta i revolucija.

Prioritet Bratstva je moć, a ne princip.

Osim što postepeno preuzimaju kontrolu nad umjerenim državama, oni rade na izvozu revolucije vrbovanjem i korupcijom stranih zvaničnika, navodno uključujući bivšeg saudijskog obaveštajnog službenika, koji je trenutno predmet Interpolove potjernice.

Lako je govoriti o uključivom, multikulturalnom dobu islama kada je islamska civilizacija bila objekat zavisti za čitav svijet.

Teže je zapitati se kako smo se toliko udaljili od proklamovanih principa naše vjere. Na primer, u Saudijskoj Arabiji, uticaj ultrakonzervativnih ideja u prošlosti je značio da savremeno saudijsko društvo nije uvijek bilo tako inkluzivno kao što je Muhamedova zajednica.

Međutim, kao dio velikih reformi i povratka na umjereni islam proglašen prije tri godine, vjerujem da ćemo uskoro vidjeti kako Saudijska Arabija vodi region nazad do svoje istorijske dobrodošlice svim religijama.

Bilo bi prirodno da rodno mjesto islama odražava trajne i inkluzivne karakteristike vjere, a ne savremenu nadmoć ideologa koji islam koriste i zloupotrebljavaju za svoje sitne političke dobitke.

espresso.rs

CATEGORIES
Share This

COMMENTS