Svake godine ista priča. Opet ponovo ona naša stara, tvrdoglava navika da slavlje mjerimo količinom buke i baruta. Kao da smo kolektivno odlučili da su praznici nezamislivi bez petardi pod nogama. Kao da radost praznika mora da zvuči kao mini rat. Pirotehnika je postala kao ritual, a opasnost sitnica koju uporno guramo pod tepih, dok se ne desi ono „nije trebalo, ali eto“.
Djeca barataju petardama lakše nego olovkama. Znaju kako da zapale fitilj, ali ne znaju kakve posljedice može imati jedan pogrešan trenutak. Ili možda i znaju, ali briga ih. Roditelji često okreću glavu, a trgovci sliježu ramenima. Institucije se jave tek kad krenu saopštenja o povredama. Opekotine, povrede očiju, sluha, prstiju, strah kod starijih, stres kod životinja, sve to nekako stane u onu klasičnu rečenicu „Ma, to je samo par dana.“
Ali to nije samo par dana. Javne površine nisu ničije dvorište, a tuđa sigurnost nije kolateralna šteta nečije zabave.
Grad ne bi trebalo da odjekuje petardama da bismo osjetili da je živ. Živ je onda kada se njime može hodati bez straha, kada se djeca igraju bez opasnosti, a odrasli preuzimaju odgovornost umjesto što je prebacuju na tradiciju.
Praznici dođu i prođu. Ali zato posljedice, nažalost, ostaju cijeli život.
