Sa dovoljno lijekova za hronične bolesti koje su ih pritisle i pitom na stolu koja je, ionako, često jelo na njihovom skromnom jelovniku. Ne zato što su ludi za njom, nego što, uprkos nemaštini koja ih je skolila sa svih strana, mogu da računaju da će se uspjeti snaći bar za brašna, krompira i luka…
Možda će se na njihovoj “prazničnoj” trpezi naći i malo supe i pilećih krilaca, a za nesto kvalitetnije i ukusnije – nema. A kako bi i bilo, kad životare od 400-500 KM, ili tek nešto više, čime jedva mogu da nategnu za režije, lijekove i hrane, čisto da se preživi.
Posebno u ovo doba godine, kad sve oko njih blješti i pjeva, penzionerima stiže podsjetnik da su za ovo društvo mali i nebitni, praktično nevidljivi. Zato ne čudi što najstarijima odavno nije do slavlja…
Što je najgore, oni ne vide ni tračak nada da će bar neke naredne praznike dočekati rasterećeni brige za golo preživljavanje.
Ove godine su im, na primjer, penzije povećane za 9%. Preciznije, na 400 KM primanja, godinu završavaju sa 40 KM više na penzionerskom čeku.
Ni povećanju koje ih čeka, ni najmanje se ne raduju. Na početku 2026, naime, slijedi rast penzija od 6,25%. Dakle, dobiće još dvadesetak maraka… I kako, onda, da razmišljaju o bilo kakvoj gozbi za praznike?!
Kad se sve sabere, ne čudi što će njihovu trpezu, umjesto komada svinjetine i malo ruske salate, “krasiti” – pita, i to ona od krompira. O bureku ne smiju ni da razmišljaju, jer je cijena junetine, barem za njih, takva, da ovo meso samo mogu da sanjaju.
A nije da ne vide na šta se sve arče narodne pare i kako žive oni ‘gore’, te svi drugi koji su uz njih… Koliko para odlazi na uživanje iliti bahaćenje privilegovanih, te plate onih koji su u vlasti samo dekor, a koji avanzuju isključivo zbog podobnosti. Doduše, i bez njih, sposobne ni svijećom ne možemo naći…
Takođe, javna je tajna da se političari penzionera sjete samo pred izbore, spremni da im, za jedan glas, obećaju život kakav, valjda, ni najstariji u Švajcarksoj nemaju. A čim prođu izbori, računi ovih prvi nastavljaju da rastu, dok kroz penzionerske bušne džepove sve jače duva…
Svako normalan će se zapitati, kako to da smo u istom čabru decenijama, a da ne reaguju oni kojima je ubedljivo najgore. Oni su i najbrojniji, tako da bi mogli ozbiljno da zakotrljaju točak promjena…
Bez toga, treba da budu svjesni da će, prije ili kasnije, doći vakat kad će i pite biti željni. I to krompiruše!
Autor: Maja Radoja/Srpskainfo
