Pjesma sa njegovog solo albuma bila je jezivo slična numeri njegovog nekadašnjeg benda, pa je njegova bivša izdavačka kuća odlučila da ga tuži. To je jedna od najsramnijih tužbi u istoriji muzike.
Praktično, Džona Fogertija tuži izdavačka kuća kojoj je u njenoj istoriji zaradio najviše novca. Na svom vrhuncu (1968-72.) „Creedence Clearvater Revival“ je objavio šest što zlatnih što platinastih albuma. Takav bend i takvog autora svaki izdavač bi zadržao pod svojim okriljem, ali Fantasy Records su im kao ponudili loš ugovor. Sol Zents, vlasnik te kuće, imao je prava na distribuciju i objavljivanje kataloga popularne grupe, što znači da je većina novca zarađenog njihovom muzikom išla direktno u njegove džepove.
Godine 1972. Džon Fogerti je odlučio da napusti bend i započne solo karijeru. Svoj debi album objavio je preko Fantasy, ali je potom razočaran prešao u drugu izdavačku kuću. Da bi napustio Fantasy morao je da se odrekne izdavačkih prava u korist Zentsa. Svaka sljedeća izdavačka kuća takođe je bila nekorektna. Poslije tako loših iskustava Džon je odlučio da ode na pauzu.
Vratio se 1985. s albumom „Centrefield“, u izdanju globalne kuće WEA. I vratio se sa osvetom. Koristio je taj album da poravna neke lične račune sa Fantasy Records. Imao je dvije pjesme posvećene svom bivšem šefu, Solu Zentzu. Pjesmu „Mr Greed“ (Gospodin Pohlepa) otvara tekst: „G. Pohlepa, zašto moraš da posjeduješ sve što vidiš? Gospodine Pohlepa, zašto stavljaš lanac na sve koji žive slobodno?“ Bio je malo manje suptilan u pjesmi „Zanz Kant Danz“. Ona je o svinji koja ne zna da igra, ali bi „ukrala vaš novac“ i uključuje refren: „Zanz Kant Danz, ali on će ti ukrasti novac/Pazi, dečko, taj pljačka vješto.“
Dok je Fogerti godinama gajio ljutnju, Sol Zents je sa parama iz muzike promijenio fah. U stvari, postao je cijenjeni filmski producent i osvojio je tri Oskara za „Let iznad kukavičijeg gnijezda“, „Amadeus“ i „Engleski pacijent“. Zents, veliki mag Holivuda, a Fogerti ga ruži u pjesmama. Uslijedila je tužba za klevetu. Van suda su se nagodili da pjesma „Zanz Kant Danz“ promijeni naslov u „Vanz Kant Danz“.
Zents je mogao ovdje da završi. Međutim, nemilosrdni biznismen ubrzo je vidio još jednu priliku da se pozabavi sa gitaristom. Dogodila se najbizarnija tužba u istoriji muzike.
Na istom albumu kao „Zanz Kant Danz“ i „Mr. Greed“ nalazi se „The Old Man Down The Road“, koja je veoma slična pjesmi „Run Through The Jungle“, koju je Fogerti davno napisao za “Creedence Clearvater Revival”. Kako je Zents vidio, „Run Through The Jungle“ je bila njegova pjesma, a bila je plagijat. On je, jednostavno, počinioca izveo na sud tražeći 140 miliona dolara.
Za Fogertija, ovo je bio slučaj koji nije mogao da izgubi. Ako Zents pobijedi, onda će druge izdavačke kuće nastojati da urade isto sa drugim umjetnicima. Fogerti je rekao za „Rolling Stone“: „Ovdje je pitanju da li autor može da nastavi sa korišćenjem sopstvenog stila dok stari i prolazi kroz život. Osjećam Lenona, Dilana, Springstina i Makartnija kako stoje iza mene i govore: ‘Džoni, ne uprskaj ovo’.“
Vjerovali ili ne, Zents je imao prednost u ovom slučaju. Tokom tužbe za plagijat, tužiocu pomaže ako može dokazati da je plagijator čuo pjesmu, a Džon Fogerti je definitivno čuo pjesmu „Run To The Jungle“. Sam ju je napisao.
Tužilac je izneo i muzičke kritike, koje su ukazale na snažne sličnosti između dvije pjesme. Na vrhuncu drame, sam Zents je izveden pred porotu. Njegovo svjedočenje je otkrilo nešto što će šokirati Fogertija. Upitan kako je ovaj slučaj dospio do suda Zents je u sudnici rekao da to nije bila njegova ideja. Inicijator je Stu Kuk, bivši basista „Creedence Clearvater Revivala“. Kuk je jednog dana došao u njegovu kancelariju, pustio mu obje pesme i rekao: „Džon otima Creedence! Trebao bi ga tužiti.”
Fogerti nije pravnik, već uspješan muzičar. Njegova najveća šansa u sporu bila je objašnjenje poroti da se bluz, rok i kantri muzika često oslanjaju na iste osnovne akorde i progresije. Zato je donio gitaru u sudnicu i odsvirao pjesmu Bo Didlija „Bring It To Jerome“, koja je takođe zvučala kao obje pjesme, ali objavljena mnogo prije njih. To je pokazalo da se muzika svodi na pozajmljivanje i da je uvijek inspirisana drugim umjetnicima.
Porota je glasala 5 prema 1 u korist Fogertija i on je dobio slučaj. Kompozitor je u ovoj fazi trebao da unovči svoj dobitak, ali je želio da nanese veću ranu svom neprijatelju.
Ubrzo je tužio Zentza u nadi da će tako naplatiti ogromne troškove parnice. Želio je da dokaže da je Zents u ovaj slučaj ušao iz loše namjere, što bi primoralo biznismena da iskešira novac za sudske troškove. Apelacioni sud je tužbu odbio, a Fogerti se onda obratio Vrhovnom sudu. Kada je održano prvo suđenje, važilo je pravilo da ako tužilac pobijedi, tuženi mora da plati sudske troškove. Vrhovni sud je imao posljednju riječ i odlučio da “Fantasy Records” isplati Fogertijeve troškove.
Fogerti je na kraju dobio ovaj slučaj i moglo se pomisliti da, kako vrijeme prolazi, ogorčenost između Fogertija i Zentsa jenjava. Ne!
Sol Zentz je 2014, u 92. godini, preminuo. Da bi pokazao da njihova „ljubav“ nije zaboravljena, Fogerti je odmah na Tviteru postavio link do pjesme pod nazivom „Vanz Kant Danz“.
