Kroz Moskvu sam bazao zahvaljujući knjigama. London upoznavao višegodišnjim pješačenjima. Brisel učio iz lokalnih vozova. Njujork je najljepši iz aviona i sa trotoara. Veneciji se divio iz gondola. Budimpešta mi draga zbog starih metro stanica. Ljepote Pariza otkrivao sam sa bicikla, a San Franciska sa zalivskih lađa i rokenrol pjesama. Iz žičare se divio Barseloni. Otvorenim autobusom flertovao s Amsterdamom. Ferijem po Bosforu tražio istambulska čudesa! Divio se čistoći Bazela iz zelenih tramvaja koji će završiti u Beogradu.
Neku noć se jedan plavi tramvaj sporo vukao od San Sira kroz noć starog grada. Možda je tako žalio Zvezdu i njen bolni poraz. Godine prolaze kao tramvaji, a samo porazi ostaju kao ožiljci. Morao sam da ostarim, sportski patim, pa da prepoznam dodatne draži prestonice Lombardije zahvaljujući oldtajmer tramvaju sa natpisom „Ricchi e Poveri”! Ne, nisu u pitanju Milano i Crvena zvezda. Tako se, u moje vrijeme, zvala italijanska praverzija grupe ABBA!
Tramvajska mreža je u Milanu, inače, značajan dio javnog prevoza. Ustanovljena je 1881. godine i danas je sa dužinom od 180 kilometara jedna od najvećih na svijetu. Sastoji se od 18 gradskih linija. Na 15 linija saobraćaju moderni, a tri opslužuju „istorijski” Carrelli tramvaji, poznati i kao „Milano 1928”. Takvih u prometu ima 125! Njihov originalni osvježen i sačuvan šarm je neodoljiv: lijepi, svi sa drvenim klupicama i starinskim lampionima iz tridesetih i zvukom stare zvonjave. Sa ovim tramvajima može se ići svuda po gradu.
Jedna linija je, ipak, posebna. Popularna diječi, ili broj 10, kroz svojih 33 stanica nudi alternativni način da se posjete neka od najnevjerovatnijih gradskih mjesta: melanž istorije, savremene umjetnosti, arhitekture, jedinstvenih pejzaža, kulturnih i gastronomskih znamenitosti. Sve to za 2,2 evra sa drvene klupe uz kloparanje u trajanju od 55 minuta. To je uživanje u putovanju šinama koje namjernika uspješno vraćaju u prošlost naseobine koji se mijenja, ali nikada ne izlazi iz mode.
Zamijenio sam beogradsko za milansko nebo i gledam ljepotu oko sebe. Nekako mi ovdje ne ide Tvenov zaključak: Tvorac je napravio Italiju po Mikelanđelovim nacrtima! Pitam se šta bi ovaj grad bez Leonarda? Ne samo da je renovirao kanale preko kojih su stigli mermer i kamen za katedralu Duomo već je Milanu podario „Tajnu večeru“ i niz crteža izloženih u biblioteci Ambrosiana.
Od polazne tačke nedaleko od Glavne željezničke stanice do okretnice na kraju Leonardovih kanala to je praznik za oči i dušu. Od monumentalne građevine koja, kao košnica evropskih vozova, čuva neke od najbolje skrivenih gradskih tajni. Na platformi 22 moguće je vidjeti sliku na majolici napravljenu 1931. godine sa oštećenim Musolinijevim likom. Potom Porta Nuova predstavlja novi Milano u najboljem novom izdanju. Simbol grada i nove savremene arhitekture.
Uglađeni drveni enterijeri najstarijeg tramvaja na svijetu, kitnjasto osvjetljenje i podignute kabine daju posebnu perspektivu Milanu dok vijugate kroz njegove četvrti.
Pogled se ubrzo zaustavlja na impozantnoj građevini direkcije Italijanske radio-televizije (RAI). Šine zatim vode između groblja Monumentali i kineske četvrti. Sjedište milanskog kineskog grada veoma se razlikuje od kineskih četvrti diljem svijeta pošto se istočna zajednica savršeno integrisala s lokalnom.
Monumentalno groblje je pravi muzej na otvorenom, pun klasične i savremene pogrebne arhitekture. Grobno mjesto ovdje košta 900.000 evra. Šetajući među mauzolejima, skulpturama i čempresima otkrivate misteriozno gradsko mjesto sa svojim stanovnicima: Sveti Agustin, Toskani, Verdi, Kvazimodo, Đuzepe Meaca, De Ćiriko, Viskonti…
Tramvaj 10 nastavlja svoje putovanje do Korso Sempione. Veličanstveni Slavoluk mira, remek djelo na otvorenom, označava granicu istoimenog velelepnog parka. U zgradi prekoputa živio je i pisao Umberto Eko. U domu vojvode od Milana postoji komplet tarot karata, poznat kao Viskonti-Sforca špil, stvoren oko 1440. godine. Tarot karte su, inače, nastale u Sjevernoj Italiji krajem 14. vijeka.
Diječi zatim klacka kroz neke od najljepših neoklasičnih četvrti buržoaskog Milana. Valja uživati u panorami koja promiče kroz prozor. Čuvena Skala je sa lijeve strane. Živi priča o tome koliko su građani Milana voljeli velikog Verdija. Kada je, u sumrak života, ležao bolestan u hotelu „Grand”, dužinom cijele ulice su ljudi preko tramvajskih šina ostavljali svoju odjeću kako bi utišali tramvaj, da bolesnom kompozitoru ne smeta…
Pjacala Baraka, gdje je Leonardo da Vinči 1492. došao na milanski dvor. Tu je nacrtao brojne skice brana za izgradnju kanalnog sistema navodnjavanja. A u crkvi Santa Marija dela Gracije naslikao je „Tajnu večeru”. Nedaleko od Korso Verčeli, važna trgovačka arterija. Eto strašnog zatvora San Vitore opjevanog u bezbrojnim romanima, filmovima i pjesmama. U njemu je početkom sedamdesetih „boravilo” čak 168 Beograđana.
Obližnja ulica Papiniano utorkom i subotom nudi jeftinu modu na svojoj buvljoj pijaci. I onda, Porta Đenova, Navilji i eto posljednje stanice tramvaja Dječi. Sama Porta Đenova ne izgleda lijepo kako pjesma kaže, ali valja prošetati do obližnje Darsene. Tu se sve mijenja. Leonardovi kanali, restorani, muzika i puno života u jednoj od, prema anketi američkog lista „New York Times”, najljepših evropskih ulica. Piti u baru pokrivene pijace, sa pogledom na bistri kanal u sumrak, vino jeftinije od vode jeste doživljaj koji se pamti.
