Mnoge od “prevratničkih” pjesama su primitivne u poređenju sa dometima žanra koga su inspirisale. Kako nije bilo referentne tačke, većina autora nije znala da li će ih taj žanr staviti u rang besmrtnih muzičara.
Neki od njih su promijenili rok na bolje, a neki na gore, ali to je bila vrsta muzike ponude koju niko ranije nije objavio. Kada su vrata srušena, nije bilo ograničenja za dalji pravac muzike.
Velvet Underground: Alternativni rok
Velvet Underground nije bio bend koji se može uklopiti u neku kutiju. Nije bilo šanse da iko drugi napravi nešto kao što je pjesma „Heroin“. Lu Rid je uspješno pomjerao okvir pogleda, i u tom procesu je stvorio novi put van glavnog toka. Velvet Underground je zvijezda vodilja za svakoga ko je želio da stvori nešto malo čudnije od onoga što je želio mejnstrim.
Beatles: Psihodelični rok
Nema žanra rokenrola gdje Beatles nisu uzeli učešća. Svaki njihov album bio je nova avantura, a lavovski dio rok zajednice spremno ih slijedio. Ako postoji jedan žanr koji bi im se pripisao, započet je albumom Revolver (1966). Pjesma „Day Tripper“ jasno je stavila do znanja da se stvari mijenjaju. Pjevanje unazad na „Rain“ i acid-rock gitare na „Paperback Writer“ bijehu znaci drugačijeg što slijedi. Bend je odgovoran za psihodelični rok, a svi od Doors do Rolling Stones su požurili da vide može li njihova muzika da zvuči tako divno, čudno.
King Crimson: Progresivni rok
Kada su saslušali King Crimson svijet je osjetio šta bi klasika i rok mogli da budu ako se sretnu. Robert Frip nije bio zainteresovan za vrstu rokenrola koji su zastupali Beatles ili Stones. Objedinjujući sve, od džez akorda do čudnih ritmova i harmonija na albumu “In the Court of the Crimson King”, najavio je prostore gdje bi žanr mogao da ide. King Crimson je kao bend dokazao šta se može učiniti ako se istražuje dalje od stara tri rokenrol akorda.
Black Sabbath: Heavy metal
Većina najvećih u istoriji roka pokušavala je da napravi pjesmu koja bi slušaoca mogla da pogodi pravo između očiju. Osnivanjem Black Sabbath četvorica muzičara iz Birmingema odvela su rokenrol u novom pravcu. Demon u prstima Tonija Ajomija ponudio je osnovu hevi metala, što se čulo u pjesmi “Black Sabbath”, kojom se otvara njihov debi album.
Stooges: Punk rok
Većina se krajem šezdesetih držala bluza kao splava za spasavanje, ali zvuci iz Detroita su počeli da pokazuju kako hrabri mogu da podriju očekivanja slušalaca. Dok je gro bendova izlazilo na scenu da zabavi, Igi Pop kada bi uzeo mikrofon predvodeći Stooges pjevao je pjesmu „Search and Destroy“. Svaka riječ je zvonila ubedljivošću. Sex Pistols i Ramones su kasnije preuzeli suštinu onoga što su bili Stooges, gomila neprilagođenih i direktnih.
Grem Parsons: Kantri rok
Rokenrol nikada nije bio daleko od kantrija, ali je Grem Parsons prvi koji je spojio oba žanra. Grupa Byrds savršeno je funkcionisala sa Dejvidom Krosbijem. Njegov odlazak otvorio je vrata da uđe Parsons. Uprkos tome što nikada nije dobio poštovanje koje je tokom kratkog života zaslužio, svaka njegova pjesma bila je vrijedna proučavanja. Poslije je Kit Ričards preuzeo srž onoga što je Grem radio i kanalisao u pjesmama „Wild Horses“ i „Coming Down Again“ na pločama Stonesa.
Bijelo dugme: Pastirski rok
Kreator “pastirskog roka”, kalemljenja folka i roka, što se “pravovjernicima”gadilo, bio je Goran Bregović. Promovisan je prvim albumom Bijelog dugmeta i pjesmom “Kad bi bio bijelo dugme”. Kum izraza “pastirski rok” je muzički kritičar Dražen Vrdoljak u svojoj recenziji tog albuma 1974. godine. Nakon četiri decenije od nastanka ovaj muzički žanr nastavlja da živi i uveseljava široke narodne mase diljem Regiona!
Brus Springstin: Zavičajni rok
U prvo vrijeme Elvis Prisli i Čak Beri su potpirivali požare. Naslijedio ih je Springstin. Novi žanr je stvorio pjesmom „Born to Run“. Pričajući o klincima koji su sanjali o nečemu mnogo većem od radničkog života, Šef je praktično pričao životnu priču svakog člana svoje publike koji je žudio da vidi kakav je život izvan svog rodnog grada. Ništa drugo do čudesno! Lična verzija zvuka iz malog grada Amerike.
Smiths: Britpop
Koliko god da su Smiths bili poznati kao jedan od najvećih primjera sjetnog indi roka, uvijek je postojao duh radničke klase iza njihovih pjesama. Osim što je citirao poeziju, bend je stajao uz ljude iz naroda. To im je obezbijedilo mjesto na samom početku britpopa. Iako njihova muzika nije bila ni blizu uspjeha benda Oasis, način na koji su Džoni Mar i Morisi pisali pjesme podigao je njihovu muziku na potpuno drugačiji nivo od većine. Pjesme poput “The Queen is Dead” i “The Headmaster Ritual” su vrste priča koje su stvarne za smrtnike koji nisu razumjeli šta budućnost donosi.
Srpskainfo
