Malo ljudi je znalo da će jedni od gostiju koncerta nazvanog “Hit 74” te večeri zapravo nenajavljeno promovisati svoj debi album. Mihaljek je lično donio pedesetak primjeraka albuma grupe Bijelo dugme i podijelio ih prisutnim novinarima iz cijele Jugoslavije.
Publika će frenetično prihvatiti nove pjesme svojih sugrađana pored onih koje je znala sa tri već objavljena singla. Debitantski album je od samog izlaska imao odličnu prodaju. Mihaljek je kod Jugotona insistirao da početni tiraž ploče bude (za to vrijeme) nezamislivih 10.000 primjeraka. I nije pogrešio!
Sve je bilo drugačije od onoga što se do tada mogli vidjeti i čuti od domaćih rokera. Kada je ploča “Kad bi bio bijelo dugme” sljedeće nedjelje stigla u izloge omot je bio direktni šok za mozak prosječnog konzumenta u tadašnjoj Jugoslaviji. Na naslovnoj strani dominirao je razgolićen djevojački torzo, raskopčana teksas košulja sa diskretnim bijelim dugmetom na lijevom reveru. Revolucionarna provokacija za diskografiju tadašnje zemlje.
Omot je djelo Bregovićevog gimnazijskog druga Dragana S. Stefanovića čija će karijera, osim Bijelog dugmeta, jedno vrijeme ići paralelno sa mnogim sarajevskim imenima (Indexi, Rezonznsa, Teška industrija, Cod, Čisti zrak, Zdravko Čolić, Neda Ukraden, Henda…) a onda će raditi za svjetski poznata imena poput grupe “Awerage White Band” da bi se 1984. definitivno preselio u Lozanu zbog angažmana u Olimpijskom komitetu.
Album je nazvan po prvoj objavljenoj Bregovićevoj autorskoj pjesmi, a na singlu se pojavila februara ’73, kad je Dugme još nosilo ime Jutro. Ploča je donijela seriju pjesama koje će zagrebački novinar Dražen Vrdoljak podvesti pod termin „pastirski rok“. Šest pjesama od kojih je svaka imala posebnu priču. Naslovna “Kad bi bio bijelo dugme” (da je album sniman u Beogradu, a ne u Ljubljani, znajući koliko je Bregović simpatizer narodne muzike, zvao bi se “Zašto ti je mila kćeri jelek raskopčan”) raskošno je i grandiozno prerađena i tek u naznakama podsjeća na pjesmu sa prvog singla grupe “Jutro”.
Na albumu je ponovljena i “Selma” sa trećeg singla, ali i impresivna “Blues za moju bivšu dragu” za koju će autor priznati kako je jedna od onih “pjesama sa konkretnom adresom”. S druge strane, hit „Ne spavaj mala moja muzika dok svira“ početak je mita o Bregovićevoj sklonosti plagijatima, jer je u njoj očigledan uticaj Čaka Berija i pjesme „Rock’n’roll music“. Na pitanje “vaše pjesme liče na tuđe stvari” odgovarao je “jebeš pjesmu koja ni na šta ne liči”!
Tako je počela vjerovatno najveća priča u jugoslovenskom rokenrolu. Poslije tri mjeseca od promocije, na Opatijskom festivalu februara 1975. članovima grupe je uručen trofej koji u ondašnjoj diskografiji ranije nije postojao – dijamantska ploča! Prodato je 75.000 albuma. Računa se da je do danas (u raznim formatima – kaseta, cd, daunlodovanje) tiraž veći od 250.000 primjeraka.
Zbog njih će “Jugoton” morati da izmišlja “dijamantske” i “platinaste” ploče, ali to je već tema neke druge priče.
Tako eksplozivan početak karijere nije imala nijedna jugoslovenska rok grupa.
srpskainfo
