Znamo da je ona cijenu privrženosti svojim idolima i muzici plaćala i plaća vremenom, ljubavlju, parama… ali i životima kao žrtve katastrofa na muzičkim događajima.
Koncerti postoje da stvaraju nezaboravne trenutke zajedništva između umjetnika i fanova. Međutim, ponekad stvari krenu užasno naopako, što dovodi do haosa ili tragedija koje postaju neželjeni dio istorije svijeta muzike.
Da li je to baš moralo da se desi?
To se pitam ovih dana gledajući ono stovarište u Kočanima u kome stravičan plamen odnese 59 života, baš kao što sam se isto pitao stojeći na jednom parkingu u Vest Vorviku, blizu puta 95, koji istočnom obalom Amerike spaja Kanadu i Floridu.
Okolo šuma, između drveni krstovi raznih boja i mnoštvo hartije sa ispisanim porukama.
Nekad je na tom mjestu bio klub The Station, poslije zauvijek mjesto tragedije gdje je 20. februara 2003. godine tokom prve pjesme grupe Great White u roku od nekoliko minuta izgorjelo 96 ljudi, uključujući Taj Longlija, gitaristu benda. Četvoro je kasnije umrlo u bolnici, a povrijeđenih bilo ukupno 230!
Lijepa Kristal Premental, koja je te noći igrala u obližnjem klubu, svjedočila mi jezovitu priču.
Na vijest da je buknula vatra istrčala u noć da bespomoćno gleda kako joj požar guta blisku rođaku i njenog momka.
The Station bio je mali, ali omiljen klub među pristalicama žestokog roka. Nekoliko mjeseci prije katastrofe lokalni umjetnik na spoljnom zidu naslikao je murale Dženis, Hendriksa i Elvisa.
Kad je plamen počeo da orgija, iznutra su istrčavali ljudi zahvaćeni ognjem, a spolja su buktali murali. I sve je, baš sve, bilo gotovo nevjerovatno brzo.
Ćutimo kao što svi ovdje tihuju dok sumrak prekriva jezovito mjesto.
Jedan mladić nijemo stoji pored nas. Zalizan, lijevom rukom drži futrolu gitare.
Požar je buknuo dok je grupa svirala pjesmu Pustinjski mjesec.
Gore visoko, pravi mjesec nailazi s Atlantika. Mladić s gitarom prilazi starom bjuiku koji se ušunjao na parking. U njemu dva slična momka.
Udaljuju se uz pjesmu za koju kasnije saznajem da se zove Elvis Is Everywhere.
Plamen u klubu The Station izbio je zbog rakete ispaljene u tavanicu iznad scene. Poliuretanska pjena u zidovima i plafonima očas je buknula. U roku od šest minuta, cijela zgrada je zahvaćena vatrom. Taj požar je i dalje najfatalniji vatromet u SAD i četvrti najsmrtonosniji požar u noćnom klubu u istoriji Amerike.
U mjesecima prije požara, zgradu je dva puta pregledao vatrogasni maršal Zapadnog Vorika. Tokom prve inspekcije u novembru 2002. godine nabrojao je devet manjih kršenja kodeksa, ali nije naveo zapaljivu poliuretansku pjenu korišćenu za zvučnu izolaciju, što je bilo protivno svakom kodeksu. Naknadna inspekcija decembra 2002. godine takođe ne spominje pjenu, a inspektor je na svom obrascu za inspekciju zgradi dao ocjenu „Sve u redu“.
Slična tragedija se dogodila tridesetog oktobra 2015. godine, u Bukureštu, kada je požar u klubu Kolektiv odnio 64 života (26 na licu mjesta, 38 u bolnicama) i povrijedio 146 osoba. Najsmrtonosniji požar u istoriji noćnih klubova Rumunije izazvao je vatromet! To se dogodilo tokom besplatnog koncerta metalkor benda Goodbye to Gravity u proslavi tek objavljenog albuma „Mantras of War“. Pirotehnička sredstva benda, koja su se sastojala od vatrometnih svijeća, zapalila je lako zapaljivu poliuretansku akustičnu pjenu, pa se vatra munjevito proširila. Većina žrtava je otrovana toksinima oslobođenim iz zapaljene pjene.
Pakleni požar zadesio je prošle nedjelje oko tri sata ujutru diskoteku Puls u makedonskom gradu Kočani tokom nastupa hip-hop postave DNK. Stradalo je 59 mladih između 14 i 24 godine, a ima i oko 155 povrijeđenih. Među poginulima su glavni pjevač grupe DNK Andrej Đorđeski, prateća pjevačica Sara Projkovska, bubnjar Đorđi Đorđijev i klavijaturista Filip Stevanovski, zajedno sa fotografom benda Aleksandrom Efremovim. Drugi pjevač Vladimir Blažev zadobio je opekotine po licu i rukama, što ga čini jedinim preživjelim od cijele DNK ekipe.
Zgrada u kojoj se nalazio klub bila je jednospratna struktura ranije korišćena kao skladište tepiha. Novinari ga opisuju kao „improvizovani noćni klub“. Nije imao legalnu dozvolu za rad, ali je nekoliko godina radio bez primjedbi lokalnih vlasti. Pregledom nakon požara utvrđeni su nedostaci u sistemu za gašenje požara i rasvjeti. Pored toga, identifikovan je samo jedan efektivni izlaz, pošto su zadnja vrata dvorane bila zaključana. Osim što su bila zabravljena, ta vrata nisu imala kvaku iznutra i bila obložena zapaljivim materijalima za zvučnu izolaciju. Zgrada je napravljena od zapaljivog gipsanog zida, nije imala protivpožarni alarm i nađen je samo jedan aparat za gašenje požara. Zgrada je bila sertifikovana samo za laku industriju, a ne za ugostiteljstvo. Nije ni postojao pisani ugovor između benda i vlasnika kluba.
Poslije svega jasno da postoje sličnosti između tragičnih događaja u Vest Vorviku, Bukureštu i Kočanima.
Prvo, požari su u The Station, Kolektivu i Pulsu izbili zbog vatrometa namijenjenih za upotrebu na otvorenom, što je zapalilo unutrašnjost. Vatromet je zapalio poliuretanski sunđer koji se koristi za zvučnu izolaciju same zgrade. Plamen se brzo proširio po klubovima zbog tog lako zapaljivog materijala, uzrokujući povrede značajnom broju prisutnih. U mnogim slučajevima smrtonosne, kroz opekotine, gušenje, trovanje ugljen monoksidom i drugim gasovima.
Druga sličnost je veliki broj žrtava. U Kočanima je poginulo 59, u Bukureštu se brojka popela na 64 umrlih, dok je u Vest Vorviku stradalo 100 ljubitelja muzike.
Takvu tragediju mladi svijet nije ni izazvao ni zaslužio.
Ovaj tekst je umjesto 59 ruža na humkama u Kočanima i okolini.
