Sastavljen je od rukopisnih zbirki, lične biblioteke, fotografske zbirke, kolekcije ploča i kaseta i drugih stvari koje je Zadužbina Milana Mladenovića predala na čuvanje Narodnoj biblioteci.
Gledajući sve te dokumente teško je ostati ravnodušan. Prvo smo igrali fudbal. Gledao sam dječaka kako u plastičnoj futroli nosi gitaru na probe. Onda nešto zajedno radili. Prošli kroz istoriju. Ispratio sam ga riječima na Novom beogradskom groblju…
Milan Mladenović (21. sep. 1958. – 5. nov. 1994.) je u 15 godina svog zemaljskog djelovanja pokazao da neke od biblijskih tekovina nisu „gurnute pod tepih“ u danima vunenih vremena, događanja naroda, širenja međunacionalnih mržnji i nauljivanja starih pušaka. Jedan od pripadnika generacije koja je jugoslovenskoj muzičkoj sceni donijela ogromno međunarodno prepoznavanje (”treća u Evropi” ili ”peta u svijetu” kako su tvrdili NME, Wiener magazine i Face) svjesno je u najgorim iskušenjima za tu scenu ostao vjeran svom kreativnom i ljudskom stavu ne dopuštajući razuzdanom političkom ološu da mu načinje moral ili poetiku.
Nije mala stvar sačuvati svoje djelo iznad i pored tekućih gadosti. Predvodeći EKV Milan je pokazao da je to moguće. Uspješne ljude odaje jasan cilj. Niko ne može da stigne negdje osim ako tačno ne zna gdje želi i šta želi.
Sve što su Milan, Magi, Bojan i bubnjari uradili kroz „par godina za nas“ i osam albuma zapravo je autentičan urbani odgovor na vrijeme sveopšteg kolapsa. Braneći se pjesmom, kao svojim raspoloživim oružjem, otišli su dalje, dublje i nepovratnije nego ijedan drugi bend osnovan u Beogradu. Kao takvi oličenje su najvrednijeg što nije ustuklo pred sramotnim stampedom novoizniklih vrijednosti. EKV su, tada i tu, bili dah i duh Beograda i vlasnici ugarka sa kojim se palio plamen kako bi se osvijetlio put ka kraju mraka.
Milan Mladenović je bio čelnik zbira talenata koji nije ustuknuo, zanijemio ili pobjegao pred raspojasanim đilkošima. Svoj dio slobode i snova beskompromisno je čuvao i pronosio kroz brojna iskušenja svih vrsta.
I onda se, sa pravom, postavlja pitanje: kako i zašto umjetnik stvara!? Kako je dospio dokle je dospio, zašto je takav kakav je i zbog čega radi to što radi?
To uvijek zanima ljude koji poštuju Milanovu ostavštinu.
Ne stvara se da bi se promijenio svijet, reklo nešto presudno novo, već da bi se opravdao i potvrdio sopstveni život. Postoje ljudi koji smiju da urlaju u oluji. To je zbog rodnog tla, vazduha koji uzdišu i jezika u kojem djeluju. Oni žive sudbinu svog stvaralaštva. To je i njihova kob: stvarnost stvarnija od svake stvarnosti i bol bolniji od svakog bola.
Dužnost je, poslije svega, reći: Uz njega i njih, nisi bio sam i bespomoćan u beskraju sunovrata. Nedostaje mi, poslije svega, takav Čovjek.
