Pri tom misli se na pune tribine fudbalskih gurmana, velike igre, ozbiljni međunarodni uspjesi i nenadmašni interpretatori majstorstva u fudbalu?
Što je najgore, 35 godina nema šeste Zvezdine zvijezde (bez obzira šta je sve pokušavano po tom pitanju). Predugo se čeka igrač koji će kvalitetom i primjerom postati ljubimac publike, imponovati kao predvodik tima, istovremeno kapiten i majstor! Originalne Zvezdine zvijezde – svi vođe, svi napadači i džentlmeni na terenu. Sposobni da očaravaju bez obzira na okolnosti i rivale. U Zvezdi je promovisan i dugo godina negovan tip igrača-gamena, „mangupa“, sposobnog da bravurama na terenu plijeni pažnju stručnjaka, pali maštu klinaca i dovodi publiku na stadion.
A takvih je bilo. Recimo…
Kada je Dimitrije Milojević, štampački radnik Politike, nekadašnji fudbaler BASK-a u dvorištu Druge muške gimnazije primjetio krivonogog klinju, odmah mu je bilo jasno o kakvom se talentu radi.
Zvao se Dragoslav Šekularac i postao prvotimac Crvene zvezde, sa sedamnaest i po godina 6. marta 1955. u duelu sa Vojvodinom. Poslije nije bilo utakmice koju je Šeki igrao pred navijačima zaljubljenim u njegovu slobodu na kojoj nije bio glavna zvijezda. Izvanredan dribler, neobično obdaren, odmah je zablistao. Ubrzo je u vanrednom stilu učestvovao na prvenstvu svijeta 1958. i 1962. godine.
Crnjanski je napisao da bi volio da igra fudbal onako kako ga igra Šekularac. A Šeki je, po mišljenju najvatrenijih obožavalaca, igrao bolje nego što Crnjanski piše. Vremenom postao autentični mađioničar svjetskog loptanja. U slavu fudbala razbacao život i snove. Slavodobitnik i gubitnik. Najomiljeniji.
Vladimir Petrović je onaj veseli dečko koji je iz stana veličine veće kutije išao na treninge i utakmice pješke ili tramvajem.
Na beogradskoj “Marakani”, 15. avgusta, 1971. Crvena zvezda je deklasirala madridski Real sa 4:1 (1:0). Utakmica je u fudbalsku orbitu izbacila takvog Vladimira Petrovića. Krenuo je šesticom na stadion, a tamo mu je Miljan Miljanić rekao: Vlado skidaj se, igraš. Golobradi supertalenat od 16 godina i 45 dana je u 22. minutu podigao čitav stadion na noge. Primio je loptu na desnoj strani terena, u visini bijele tačke. Vragolasto je proturio loptu kroz noge čuvara i utrčao u šesnaesterac. Naglo se zaustavio, hitro prebacio loptu na drugu nogu, prošao još jednog defanzivca Reala, pa vještom varkom ostavio iza sebe i trećeg pratioca, pa lijevom nogom uputio rezantan udarac za vođstvo od 1:0. Tako je u naše živote sletio Pižon. Posljednji veliki igrač fudbala rođen u Beogradu. Prefinjeni tehničar i naslućivač igre očaravajućih rješenja.
Neki dan je dječaku od 17 godina u derbiju našeg prvenstva trebalo 63 minuta da razgali srca matorih navijača. Dugo se o njemu šuškalo. Još dok je kao dugokosi deran oduševljavao iza juga Marakane. Tada se igrao fudbala, sada kada je malo porastao, ubačen je u grotlo majke svih ovdašnjih utakmica i pokazao koliko je dobar. Mnogi su rekli “izgorjeće”, ali takav ne može da pregori u velikom meču. Može samo da pokaže svima zašto ne smije više da bude talenat na klupi. Andrija Maksimović, o njemu je riječ, “kupio” je navijače fudbalskom inteligencijom i čitanjem igre, imao je pravovremena i brza rješenja, postao je i najmlađi Zvezdin asistent u istoriji derbija. Ono što je odigrao ostavlja bez daha. Čudo od igrača.
Statistika kaže da je 30 od 35 dodavanja bilo uspješno, da je učestvovao u sva tri postignuta gola dok je bio na terenu – u jednom asistirao, a kod dva odigrao takozvana ključna proigravanja. Riječ je o lakoći pokreta, o vrhunskoj kretnji, preuzimanju odgovornosti, o odigravanju uglavnom iz prve, o brzom razmišljanju, o potezima koji ispadnu bolji od svega što smo mi, gledajući, imali u glavi. Pokazao da zna više fudbala od bilo kog na terenu. Možda nije najbolji fudbaler, jer tu treba još iskustva, snage, kondicije, taktike, ali Andrija je buduća zvijezda svjetskog fudbala, samo ako nastavi da uporno trenira i radi na sebi.
Prvi nastup za A tim Crvene zvezde je poput diplomskog ispita. Sa 17 godina, tri mjeseca i 18 dana ofanzivni vezista postao je drugi najmlađi debitant kluba u istoriji okršaja s Partizanom, a odigrao je kao da ih dosta ima iza sebe. Predstavio nam je plemenitog igrača sjajne tehnike. Pokazao da posjeduje percepciju igre vanserijskog veziste. U svakom trenutku svjestan gde se nalazi lopta, protivnik i najbliži saigrač.
Ne treba ga zvati Mesi, ali da ima materijala za nešto veliko, ima, i to treba glasno reći! Nikako ga odmah prodati, već na njemu graditi igru Crvene zvezde i tako vratiti prave navijače na stadion! Tako je bilo sa Šekijem, Džajom, Pižonom, Piksijem. Zar ne?
Pitanje je jedino šta misle trgovci fudbalskim mesom.
Srpskainfo
