Riječ je o onom aforističaru koji je svojevremeno konstatovao: Dugo smo dozvoljavali da nam drugi uništavaju Srbiju, a onda smo stvar uzeli u svoje ruke.
Lijepo je to u predgovoru „Svevideći prozori slepe ulice“ knjige „11:52“ primjetila Ljiljana Pešikan-Luštanović napisavši: „Nestorović neumoljivo podsjeća one koji se tješe relativizujući istinu, moral i pravdu da uvijek, u slijepoj ulici, postoje prozori iza kojih neko gleda, vidi i pamti i govori, spasavajući svoju i našu dušu, jer, “ako je ulica slijepa prozori u njoj sigurno nisu“.
Sa sociološkog stanovišta, aforizam je vrsta izreke izrazito ironijske semantike, samim tim adresiran ka pismenijim slojevima društva. Ta umjetnost izabranih riječi – književni oblik između poslovice i dosjetke, sadržinski zbijen, a misaono gust – oduvijek je prikladan za izražavanje važnih životnih iskustava. I što je najvažnije – zbog njega se (bar za sada) ne ide u zatvor. Bez obzira što „da govorimo naučili su nas roditelji. Da ćutimo vlast.“
Srbija je bogomdana za aforističare! Što je nama sve gore, njima je sve bolje. Gradivo se svakodnevno tim duhovitim autorima galantno daruje pošto živimo u društvu i vremenu koje obiluje zlom, glupostima, apsurdima, sramnim postupcima i fabrikovanjem nevjerovatnih postignuća vlasti. (“Kad si na vlasti moraš mnogo da lažeš, inače ti narod neće vjerovati.”) Ninus je taj koji godinama uredno podsjeća koliko je politika sa svojim istaknutim nosiocima karneval komičnih likova. Šta više, neki se ni ne mogu dostojno iskarikirati u mjeri u kojoj to stvarno zaslužuju. Pošto „U našoj državi je svejedno gdje se nalaziš. Uvijek si na mjestu nesreće.”
Jednog dobrog dana će i knjiga „1:52“ biti dokaz da su kroz sve naše lomove i brodolome najbolje prošli „dribleri duha u nekoliko riječi“ jerbo su najspremnije dočekali ovo doba. U takvom dobu daroviti gerilac duha ima važnu ulogu u održavanju zajedničkog mentalnog zdravlja. Jer čovjek je stvorenje koje ne živi samo od hljeba, nego i od ulovljenih riječi da ga kuraže kroz svakodnevna iskušenja. “Jebeš ti tu državu u kojoj vlast više podataka zna o novinarima, nego oni o njoj..
Ninus Nestrorović je maratonac od klase! Jedan od vrhunskih žonglera asocijacija i kolažiranja opaski, iz kruga je onih koji se ne ustručavaju da ispolje svoju duhovitost kao društveni angažman. „Nisu sve prodali. Naši životi su i dalje u njihovom vlasništvu.“ Takvu intelektualnu pronicljivost krasi stil, jasnost, volšebna darovitost i višeslojnost značenja ispisanih „romana bez suvišnih riječi“. Svojim stvaralaštvom gradi ispisani obelisk o paradoksima i budalaštinama života u Srbiji. Takvu književnost, britku i snažnu, valja posmatrati kao jedinstvenu sintezu kalambura, literature i filozofije. Rječju, zbirka mikro-bravura. „Obične prostitutke i dalje rade na ulici. Političke su mnogo dalje dogurale.“
Sve što Ninus radi samo je trun osmijeha i svijetla kap hrabrosti u okeanu našeg sveopštog poraza. Ali mračan okean bi bez te kapi bio komplikovaniji za brodolomnike sa malo preostale nade.
U zemlji gdje svaka vrsta vlasti žudi za formom bahate i trajne vladavine (uz organizovano podaničko divljenje) valja ispise „zaoštrenih pera“ poštovati kao način neslaganja i nemirenja sa „nelogičnostima“ takvog društva i uspostavljene nesnosne stvarnosti. Pošto „Od kada su se kriminalci prerušili u policajce, policajci u demonstrante, vlast u opoziciju, neškolovani u doktore nauka, laž u istinu, Srbija se više prepoznati ne može!“
Jedan i jedini, Ninus Nestorović. Čovjek svjestan da su zidovi ćutanja bedemi našeg propadanja.
Srpska info
