Gore ne može, a bolje nećemo. Htjeli bi mi bolje, ali da nam neko drugi to da, onako na tacni, pozlaćenoj. Jednostavno zapelo, pa to ti je.
Mnogi vode životne borbe za Oskara, daleko od očiju drugih, a možda bi lakše bilo da u toj borbi imaju saveznike.
Oni koji mogu odlaze, bježe.
Želje u svakoj Novoj su iste, pa se ne pravom mjestu stavlja ono najbitnije, a to je zdravlje.
Nažalost, mentalno zdravlje je u totalnom raspadu i kao da to nikoga više ne interesuje.
Sve više mladih odaje se alkoholu i drogama. Sve češće su krvave tuče i afekti u kojima se u sekundi uništavaju životi.
Crna hronika je puna.
Nasilje je bilo logičan proizvod dugogodišnjih frustracija. Umjesto da energiju usmjeri tamo gdje treba, kako bi promijenio stanje ili ga barem pokušao promijeniti, narod se okrenuo i napada svoje bližnje, komšije, prijatelje i poznanike.
Vučije vrijeme, pa to ti je.
Neko će reći – blago onima koji imaju nekoga da im radi vani, pa ne moraju izvoditi mađioničarske trikove s platom i kako od marke napraviti dvije, ali ni tu nema sreće. Sve ima svoju cijenu, a u ovom slučaju ispaštaju djeca.
Kukavice godinama ostaju kukavice, a oni psi koji laju isključivo kada karavani prolaze, lajaše i prošle godine, ali ništa se, naravno, nije promijenilo. Oni što smo ih zvali papcima kada su djeca bili, više se ne mogu ni odvojiti od fotelja. Samo ih rotiraju. Izgleda da su nas ostale pogrešno vaspitali.
No, treba se boriti, jer druge nema. Nema predaje, pa dokle traje. Na kraju, kada se sve zbroji, barem da kažemo da smo pokušali. Zbog djece.
(Srpskainfo)
