Svaka nova generacija otvara isto pitanje, ali odgovori postaju sve jednostavniji: „Odlazimo jer ne možemo više čekati“, ili „Ostajemo, jer se nadamo da će biti bolje“.
Godinama slušamo o „odlivu mozgova“, kao da se radi o nekom prirodnom fenomenu koji se dešava bez povoda. A zapravo, ono što nazivamo odlaskom mladih, samo je logičan ishod sistema koji ih sistematski odbacuje.
Zašto trud i znanje u BiH rijetko kad znači i uspjeh?
Kod nas se ne slavi rad, već prečica. Ne cijeni se obrazovanje, već veze. Ne razvija se sistem, već partijski interes. I sve dok to ne promijenimo, nećemo prestati pričati o “odlascima”.
Odlazak, u velikoj većini slučajeva, nije izraz nedostatka ljubavi prema državi i mjestu rođenja, već duboke razočaranosti u sve ono što ta država (ne) pruža.
Ipak, ne žele svi da idu. Ima onih koji ostaju. Često su vođeni emocijama, porodičnim vezama, privrženošću jeziku i kulturi, ili pukom nadom da se nešto može promijeniti. Neki žele da se bore, pokušavaju, trude se da naprave nešto.
Kad znanje nije dovoljno, kada veze i partijska knjižica određuju tvoju sudbinu, kada prosječna plata nije dovoljna ni za najosnovnije troškove života, tada više nije pitanje zašto ljudi odlaze, već zašto još neko ostaje.
Ali mladi nisu problem, oni su potencijal. Problem je što ih neko možda posmatra kao prijetnju kad podignu glas, a žali ih tek kad spakuju kofere.
Na kraju, pitanje više nije da li će mladi otići, nego koliko još onih koji ostaju imaju snage da vjeruju da vrijedi ostati.
