Pravilo je već odavno poznato gdje god u svijetu zaškripi, bilo da je riječ o ratu ili nekim berzanskim turbulencijama, račun na naplatu stigne i nama.
A i mimo toga, velika većina ljudi u Srpskoj i BiH odavno ne živi komotno, nego balansiraju između plata koje nisu za pohvaliti se i cijena kojih bi se uplašili i u Evropi.
U takvom ambijentu, poskupljenje goriva, najava skoka cijene brašna, posljedično i hljeba, za mnoge su prava noćna mora.
A kada cijene brašna i hljeba postanu tema, jasno je koliko je situacija ozbiljna. Međutim, još je ozbiljnije to što se, po ustaljenom obrascu, svaka kriza pretvara u priliku da neko ekstra zaradi, i to preko leđa onih koji već jedva sastavljaju kraj s krajem.
Čim naume dići cijene, proizvođači i trgovci obavezno krenu da se pozivaju na skuplje gorivo, veće troškove rada, rast cijena energenata. I, sve to stoji. Ali, isto tako stoji i činjenica da se reakcije na tržištu gotovo uvijek dešavaju jednosmjerno – brzo i odlučno kada treba podići cijene, te znatno sporije i nevoljnije kada bi ih trebalo spustiti. U toj trci, čini se da je najvažnije ne zakasniti sa poskupljenjem, dok pojeftinjenje može da čeka…
U cijeloj toj priči, redovno nagrabuse samo građani. Zbog poskupljenja i primanja koja stagniraju, mogu samo jedno, a to je da se odriču, čega god mogu. Istina, nije im ostalo još puno rupa na kaišu, ali uvijek se nađe nešto što „i nije toliko potrebno“ ili „bar ne u toj količini“.
Posebno zabrinjava uloga države koja, po svemu sudeći, samo računa pare od akciza i PDV, pa im, bože oprosti, i odgovara da cijene divljaju. Onda, sve, lijepo, zamažu pričom o kontroli marži, i to na nekih petnaestak namirnica koje, brat-bratu, i nisu toliko skupe.
Obrni-okreni, pomoći nema ni sa jedne strane. Jedni gledaju da narodu skinu kožu s leđa, a drugi da to, koliko god mogu, naplate.
A narod ko narod – nema para, ali ima strpljenja i samo se moli da ne bude gore.
