O. Darko Đogo: Kad se izmirimo sa sobom – vratićemo kapelu onom Srbu, kako je Njegoš često pisao za svoj narod

O. Darko Đogo: Kad se izmirimo sa sobom – vratićemo kapelu onom Srbu, kako je Njegoš često pisao za svoj narod

Seobe jesu nešto što svjedoči o našem hrišćanskom identitetu. Crnjanski, koji ih je osjetio kao našu sudbinu, najveći je nedovoljno pročitani srpski pisac. Ali to su bile i ostale seobe kao znakovi naše potrage za smislom. Znate, kao sveštenik sam uvidio da Srbi teže žive bez smisla života nego bez ičeg drugogo. Darko Đogo

Kad sazrimo ne kao gordeljivci već kao Srbi i hrišćani, mi ćemo biti u stanju da suvereno, odlučno, bez trčanja za drugima ali i bez prezira njih, vratimo kapelu na vrh Srpstva najvećem srpskom pjesniku. Do tog dana svi mi, u Srbiji, Srpskoj i Crnoj Gori, moramo da se vratimo Svetim Tajnama, da se u domovima molimo za sve pobacane u pasjim grobljima, za grijehove komunizma u jugoslovenstva, kazao je u intervjuu za IN4S, protojerej stavrofor dr Darko Ristov Đogo, vanredni profesor na Bogoslovskom fakultetu u Foči.

Seobe i težnja ka ujedinjenju kao usud srpskog naroda, da li je to tako? I gdje smo danas na tom putu?

Dozvolite mi najprije da ocrtam jednu vrlo važnu skicu srpskog naroda – ona nije proizvoljna. Naprotiv: plod je neprospavanih noći nad Žarkom Vidovićem. Ona se pojavljuje kao granica, kao linija na sljedeći način: srpski narod je zavjetna zejadnica. Zajednica Krvi i Tijela Hrista Boga, pa samim tim – Nebeska Srbija, identitet zasnovan na Crkvi. Ko god je u stanju da se zastidi svog srpskog identiteta, svog učešća u toj zadjenici – neka preskoči ovaj intervju, bilo da je konvertit u neki novi identitet, ili da je „pametni čovjek“ koji smatra da može da se privatno stidi Hrista ili privatno stidi srpskog identiteta, a da mu svakako pripada.
Mi ne treba da razmišljamo primarno o ujedinjenju a sekudanrdno o jedinstvu, o Cjelini srpskog naroda (veliko slovo mi se nije omalo). Mi treba da znamo da smo jedno, ma gdje živjeli. Takođe, naše seobe su gotove. Mi treba samo još da mislimo o seobi u Nebesku Srbiju, naš krajičak Carstva Božijeg. Niti će nas potjerati sinovi pakta NDH i KPJ u Srpskoj, niti u Crnoj Gori, mada o tome sanjaju i priželjkuju i prijete seobama. Mi više nemamo kud. Potjerali su nas odakle su mogli, razjedinili što su mogli. Stanje nije sjajno, ali mi možemo samo u ujedinjenje iz jedinstva koj eosjećamo.

Seobe jesu nešto što svjedoči o našem hrišćanskom identitetu. Crnjanski, koji ih je osjetio kao našu sudbinu, najveći je nedovoljno pročitani srpski pisac. Ali to su bile i ostale seobe kao znakovi naše potrage za smislom. Znate, kao sveštenik sam uvidio da Srbi teže žive bez smisla života nego bez ičeg drugog. Nekad, kao u Kavafijevoj pjesmi „Grad“ ili „Polis“, pomsilismo da možemo da dođemo do smisla selidbom. No, to nije baš tako. Mi se selimo, ali smo do sada prebivali i ostali ipak – mi. Neko je i napuštao svoj identitet – selio se u drugi – hrvatski, turski, antisprski crnogorski i sl. Ali jezgro se selilo samo ka Bogočovjeku i Nebeskoj Srbiji. Zato je pitanje seoba zapravo pitanje konačnog odredišta. Srž srpskog naroda ne stidi se svoga imena, već se seli ka Nebeskoj Srbiji kao naručju Hrista.

Ujedinjenje u duhovnom, kulturnom i političkom pogledu srpskog naroda u zemljama regiona predstavlja legalnu i legitimnu ideju. NJeni protivnici, pak, u tome vide fašističke tendencije i pozive na krvoproliće iako je to upravo ono što oni svojom retorikom podstiču. Šta mislite, zbog čega je to tako?

To je pitanje za mnogo istoričara. Jedan dio krivice pripada srpskoj inteligenciji u Srbiji 19. vijeka koja je napustila zavjetni koncept srpske nacije umjesto koga je prigrlila nezavjetni, jezički, politički, građanski koncept kao suprotnost zavjetnom. Na to su se nadoovezali interesi Austro-Ugarske koja je proizvodila „bosansku naciju“ i protežirala hrvatski integralizam u Bosni, Hercegovini i Boki, zatim mržnja KPJ prema srpskom stanovištu u SFRJ. Ja ne samo da znam da ćemo se ujediniti, makar ja dao život za tu stvarnost i ideju već vjerujem ne samo u budući državu već u sadašnje jedinstvo srpskog naroda u Srbiji, Srpskoj i Crnoj Gori. Jeste da su naše političke strukture često nedostojne i ideje i stvarnosti. Ali, da vas pitam: jeste li čitali našu političku i idejnu istoriju u 19. i 20. vijeku? Nije ona idealna. Ipak. osjećaj jedinstva rađa ujedinjenje. Ono, za sada, treba da bude kulturno, duhovno, obrazono, liččno, a zatim i političko i svako drugo. Mi ne želimo krvoproliće. Ali mi nismo ljudi bez suštine, nula (ako neko misli da je i Srbin i „vješti čovjek koji ne da da se vidi njegov srpski identitet“ – treba da zna da je ipak nula.) Mi nećemo biti neko koga je moguće premljeti. Trenutnu konstalaciju odnosa i tzv „država“ napravio je neko bez nas. Mi smo sila koja u Hristu traje. Nećemo nagliti i nećemo odustati dok se ne nađemo zajedno, to treba da se zna. A ljudi kojima je to problem neka se zabrinu.

Mi ne treba dominantno da se bavimo ljudima koji su se odrekli srpskog identiteta. U njima nije nikada bio ključ našeg opstanka – već u našem odmosu prema Hristu i jednih prema drugima. Nas treba da inetersuje šta se dešava u Nikšiću, Nišu i Prijedoru. Ostalo je manje važno. Treba da ispravljamo sebe, da radimo na obnovi Duha i naroda, na obnovi povjerea u smisao života, srpskog identiteta i na uzdizanju nas samih. Sve ostalo je bespredmetno. To ne znači da ne treba da se bavimo opovrgavanjem laži muslimaske i dukljanske falsifikovane istoriografije koja ljude koji za sebe kažu da su Srbi nastoji da uklopi u svoje nebuloze. Mi treba da se bavimo argumentima koji su od reda na stranni srpskog naroda jer mi jesmo narod sa velikom i bogatom istorijom od koje se kralo i uzimalo. Mi treba da napoememo jedni druge da je NJegoš za sebe uporno pisao da je Srbin i da on nije idiot kome je to neko mogao da podmetne.

Da kraljevi Kotromanići za sebe pišu da su Srbi. Ali to ne znači da treba da se opsesivno bavimo njima, na način na koji se agresivna srbofobija bavi nama. Nema razlika mora da postoji.

3Ako su litije bile duhovna revolucija i vraćanje Crne Gore sebi, da li će vraćanje kapele na Lovćenu doprinijeti zaokruživanju te cjeline i, simbolički, označiti suštinski početak ujedinjenja?

Sigurno da hoće, ali prije toga treba da se vratimo suštini litija koja se u momentu kada pišem odgovor na Vaše pitanje raspoznaje vrlo teško. Litije su bile otpor, sveštena tajna Srpske Pravoslavne Crkve, pa samim tim čin pravoslavnog, srpskog, istorijskog, predanjskog integralizma (sve su to sinonimi, mada mnogi bježe od sinonimnosti Pravoslavlja kao apstraktnijeg pojma i Srpstva kao konkretizacije načina postojanja u Crkvi –međutim u Crnoj Gori svako, od dukljana preko dualista do integralista zna da su u suštini „pravoslavlje“ i Srpstvo sinonimi, samo je pitanje ko je kada spreman da to sebi prizna). Ali one su trenutno pojam koji kao da se otrgao svojoj suštini. Svete tajne se u Crkvi gledaju na osnovu njihovog učinka. Ako ste se razveli – ѕaba ste se vjenčali. Za njihov učinak su važni Bog i čovjek. Ako Bog blagoslovi, a čovjek se opire, onda nema učinka, gordost radi svoje, čovjek se opire Bogu. U trenutku u kome se srpske stranke i Mitropolija crnogorsko-primorska svađaju i glože jer i kod jednih i kod drugih radi gordost zbog litija – litije su takvim odnosom obesmišljene jer su samo podigle nivo gordosti kod onih sklonih tom grijehu (sigrno nisu kod Marka Kovačevića ili kod o. Predraga Šćepanovića, dobrih ljudi, Srba i hrišćana). Zato je važno da shvatimo da su litije ili zalog našeg povratka Cjelini ili su samo uspomena na nepreobraženu i nepokajanu gordost. Nadam se da će prevagnuti ono prvo.
Kad sazrimo ne kao gordeljivci već kao Srbi i hrišćani, mi ćemo biti u stanju da suvereno, odlučno, bez trčanja za drugima ali i bez prezira njih, vratimo kapelu na vrh Srpstva najvećem srpskom pjesniku. Do tog dana svi mi, u Srbiji, Srpskoj i Crnoj Gori, moramo da se vratimo Svetim Tajnama, da se u domovima molimo za sve pobacane u pasjim grobljima, za grijehove komunizma u jugoslovenstva.

Za grijeh veće ljubavi prema svom zadovoljstvu nego prema svome djetetu. Kad se izmirimo sa sobom – vratićemo kapelu onom Srbu, kako je NJegoš često pisao za svoj narod, i bićemo spremni da se uhvatimo u koštac sa drugim iskušljeima. Doći će i taj dan.

Bog se javi!

IN4S

 

CATEGORIES
Share This