Nova bezosjećajnost zvaće se veltšmercom

Nova bezosjećajnost zvaće se veltšmercom

Ali, ako je sveopšta apatija učinila da se ljudi izvan Crkve mnogo i ne dotiče stradanje braće po Crkvi u Ukrajini, te 2018. za pisca ovih redova je najupečatljivije otkriće bilo postojanje ljudi “u Crkvi” koji su toliko osjetljivi na svu bol svijeta da su neprijemčivi za “slike nasilja” u Ukrajini

Kada je crkvena kriza u Ukrajini eskalirala 2018.godine – a nije se smirila ni danas – pojedinačni događaji tamošnjih stradanja kanonske Ukrajinske Pravoslavne Crkve prolazili su kod nas uglavnom nezapaženo, osim u ponekim od crkvenih medija.

Fizička razdaljina, prezasićenost nasiljem u domaćoj i internacionalnoj proizvodnji, nepoznavanje crkvenih i identitetskih prilika su činili da, osim kod ljudi koji su prisnije vezani za Crkvu, rijetko ko je nešto znao i želio da zna o stradanju naroda i Crkve – stradanju koje je bilo i ostalo brutalno i svakidašnje. Stradanju ljudi kojima bi pristalice sada „kanonske“ PCU ili ponegdje i UGKC (a ponekad i zajedno, cjelokupno „antimoskovski“ nastrojeno stanovništvo) oduzimale njihove crkve – vrlo često ne samo istorijske crkve, već i crkve koje je sama UPC sagradila u skorije vrijeme.

Dođu vaše komšije i prijatelji, rođaci i braća i jednog dana savjet mjesne zajednice „odluči“ da vam se uzima crkva i predaje nekom drugom. Vi odete na liturgiju – a crkva blokirana. Milicija stoji da „ne dozvoli dalju eskalaciju“ tako što „ni vama ni njima“ ne da da služite – iako su često „oni“ već provalili u vašu crkvu, Dramatične scene nasilja u kome se ljudima prijeti ili se baš tuku više su pravilo nego izuzetak.
Ali, ako je sveopšta apatija učinila da se ljudi izvan Crkve mnogo i ne dotiče stradanje braće po Crkvi u Ukrajini, te 2018. za pisca ovih redova je najupečatljivije otkriće bilo postojanje ljudi „u Crkvi“ koji su toliko osjetljivi na svu bol svijeta da su neprijemčivi za „slike nasilja“ u Ukrajini. Naime, vrlo često bih, kao odgovor na objavljivane tekstove ili poslate video materijale dobijao jedan tipski odgovor:
„Dragi oče,
nekada je tvoje pisanje karakterisalo širenje razumijevanja i ljubavi, a ne nasilja i konflikta. Nekada si mogao da voliš sve ljude i da u njima vidiš samo dobro. Sada samo širiš materijale koji propagiraju nerazumijevanje i mržnju. Izvini, ali moram to da ti kažem. Zato te molim da mi dalje ne šalješ slike pravoslavnog naroda i sveštenstva u Ukrajini kako se tuče međusobno. Ja isuviše volim sve ljude da bih mogao da biram strane, a i osetljiv sam na stradanje svakog čoveka, pa me takve slike potresu. Uostalom, kakve veze imam ja koji se trudim da teškom mukom živim moj dan u Beogradu sa nekim ljudima koji se tuku hiljadama kilometara od mene?“
Kada je u Crnoj Gori krajem 2019. donesen „zakon“ o otimanju svetinja – ni tada nije nedostajalo takvih komentara, mada u manjem obimu (ponešto, sigurno zbog blizine Crne Gore, ponešto zbog toga što su poznanici takvog nastrojenja uglavnom već prekinuli kontakt).
O paradoksu čovjeka čiji se humanizam ogleda u ljubavi prema svakom čovjeku i prema apstraktnom čovječanstvu, ali ne i ka pojedinačnim ljudima i njihovim sudbinama govorio je već Dostojevski.

Danas se, osim konceptualne nedosljednosti (zapravo: licemjerja) mora dodati i jedan poseban doživljaj svijeta: diktatura sveopšte empatije kroz vrijeme porađa sasvim bezosjećajno biće. Empatija koju inhibira savremena kultura kao svojevrstan preduslov „doborte“ nije osvojena, nije sastradalna ljubav čovjeka koji je propatio i osvijestio svoje stradanje – to je prazni konstrukt stvoren, kao i čitav horizont postmodernističke „stvarnosti“ kako bi neosvojena „iskustva“ proglasio društvenim vrlinama iza kojih ne stoji ništa. „Empatija“, „osjetljivost“, „ljubav ka čovječanstvu“ upravo su zato toliko naglašene i tražene kako ih ne bismo osvajali konkretnim sastradavanjem i prolaskom kroz bol. Zato je mjera empatije – mjera udobnosti. Dajte mi toliko empatije koliko mogu da trpim a da me ne zaboli. Dajte mi da brinem o pandama. O kitovima. O kaktusima. Samo udaljite od mene onu baku kojoj neko govori da će je baciti na bajonet jer je „moskaljka“. To je teško i nepotrebno za gledanje. Teško jer zaista boli, nepotrebno jer ništa ne pomaže da se savremeni čovjek još dublje samolaže o sopstvenoj divotnosti.
Iskustva svijeta se strukturišu: najprisnije nam je ono lično, zatim slijedi ono naše neposredne okoline, zatim ono sveljudsko. Lično doživljavamo kao kolektivno ali i kao sveljudsko: kada god nešto od toga preskočimo, strada i naša ličnost, strada naša mogućnost da budemo ljudi. Kolektivno iskustvo čovjeka, opet, nije samo puki zbir rođačkih iskustava neposredne biološke zajednice – zato što čovjek nije životinja već Bogolik (upravo zato nepotizam, kao diktat biologije u sferi onog nadbiološkog jeste grijeh). Moje iskustvo se uzvodi u ono zajedničko kroz porodicu, ka narodu (zavjetnoj zajednici ili Crkvi) od naroda/Crkve ka čovječanstvu.

Preskoči jedno od toga – nećeš dobiti čovjeka koji jeste u stanju da osjeća drugog čovjeka. Dobićeš sveosjetljivog bezosjetljivog nadčovjeka sa licem svečovjeka.
A možda smo ga već dobili.

IN4S

CATEGORIES
Share This