Tih dana na ulicama srećemo one koje ne viđamo često. Sa nekima smo odrastali, sa nekima izlazili, u neke bili zaljubljeni. Povede se priča o starim prijateljima, o djetinjstvu, porodici koja im je ostala tu.
Kada ih pitamo kako je “tamo” najčešeće odgovore “teško, ali navikli smo”. Pa pričaju o zavičaju, koji za njih nije samo geografski, već i emotivni, kako im srce preskoči svaki put kad pomisle na sve što su ostavili, na sve što su prošli i kako puls ubrza dok se približavaju kući.
O povratku malo ko od njih priča. Planova za to nema. Još. Na naše zašto se ne vrate imaju hiljadu zato. Ova zemlja, bez obzira na ljepotu, tradiciju i bliskost, ne može da ponudi iste uslove kao zemlja u kojoj su izgradili ili grade svoj novi život.
Kada su otišli, nisu samo fizički napustili zemlju, već su odabrali put na kojem je lakše preživjeti, bez stalnog straha za sutra. Mnogi su uspjeli “tamo”. Život ih je naučio da se prilagode, da zaborave mnoge stvari, da se okrenu naprijed.
U inostranstvu su izgradili stabilnost, stvorili porodice, stekli nove prijatelje i pronašli poslove koji im omogućavaju život bez straha od sutra. Dok pričamo, slušamo o lakšim poslovima, boljim platama, stabilnijim ekonomskim uslovima i, prije svega, društvenoj sigurnosti koju pruža razvijeniji svijet.
Ovdje su ostavili jedan, a tamo izgradili novi život. Tek njega nije lako napustiti. Možda kada stigne penzija.
“Tamo” je, koliko god teško bilo, sada njihovo sve. Ovdje ostaje samo ljubav koja ih vuče da se vrate, makar na trenutak, za praznike.
Autor: Željka Knežević/Srpskainfo
