Poginulo je ukupno 26 ljudi, od čega je čak 19 života ugašeno u bujici koja je pokrenula lavinu iz kamenoloma.
Mediji su ukazivali na činjenicu da je kamenolom, smješten kao Damoklov mač na brdu, iznad samog naselja, nesmetano radio decenijama, dok su iz Vlade FBiH pokušali da skinu odgovornost sa sebe navodeći da kamenolom nije imao koncesiju za eksploataciju granita.
Kada su šume posječene, a niču kamenolomi bez dozvole za rad, jedini rezultat su mrtvi. Te iste mrtve sada drugi put ubijaju, jer je neko odlučio da lokalnog tajkuna, vlasnika kamenoloma, sakrije od očiju javnosti, računajući valjda na kolektivnu amneziju. U prilog tome ide i što Tužilaštvo HNK ne izlazi u javnost od kada je objavilo da je formiralo predmet u vezi tragedije.
Kao da je prošlo 100 godina od katastrofe biblijskih razmjera u Doboju i drugim gradovima Srpske, a ne 10 puta manje.
Zbog 11 mrtvih sudi se Obrenu Petroviću, tadašnjem gradonačelniku Doboja, ali oni koji prate proces sumnjaju da će doći do osuđujuće presude.
U njegovu odbranu su stali i političari, isti oni koji su Petrovića 2014. napadali kao nesposobnog da se nosi s poplavama, ali je promjenom stranačkog dresa, u međuvremenu, preko noći postao za njih bezgrešniji od Bogorodice. Ništa manje ne doprinosi teoriji zavjere ni neadekvatno reagovanje tužilaštva kada su neki od svjedoka optužbe promijenili iskaze date u istrazi.
Prošla su tek dva dana od strašne smrti 14 ljudi pod nadstrešnicom željezničke stanice u Novom Sadu, a u prvi plan je isplivalo ključno pitanje da li je ovdje riječ o nesreći ili zločinu, kako je to primjetio novosadski novinar Igor Mihaljević.
Naime, četiri mjeseca ranije je rekonstruisana stanična zgrada, a sada se lome koplja oko toga da li je i nadstrešnica bila predmet rekonstrukcije. Teško je povjerovati da je u okviru rekonstrukcije obnovljena unutrašnjost Željezničke stanice Novi Sad, krov i fasada iznad i ispod nadstrešnice, a da je sama nadstrešnica ostala netaknuta tokom izvođenja radova. Ako je tako i bilo, suludom možemo ocijeniti nečiju odluku da nema potrebe (ili novaca) da se uradi kompletan posao na objektu starom 60 godina.
Plašim se da u sva tri navedena slučaja krivci neće biti privedeni pravdi. Istina, pravo i pravda na ovim prostorima već duže vrijeme ne stanuju i nekako smo na to ćutke pristali. Nastradali nas, međutim, iz svojih grobova opominju da bismo, ako nastavimo sćutanjem, mogli doživjeti njihovu sudbinu.
Možda nismo bolje ni zaslužili. Biti živ, a biti mrtav, nije odlika ljudi.
