Da li su sigurni kao što je u policijskim rukama bio siguran osuđeni pedofil Ivica Mišković, koji im je pobjegao iz banjalučkog Osnovnog suda? Da li su podaci sigurni kao što je bio siguran Kinez koji je pobjegao iz trebinjskog zatvora i ne možete da ga uhvatitet? Da li su podaci u IZIS sigurni ako što su bili sigurni dokazi u izgorjeloj sobi banjalučkog Osnovnog suda 2010. godine? Da li su nam zdravstveni kartoni sigurni kao što je bio siguran donji veš ubijenog Davida Dragičevića, koga nikad niste pronašli iako je bio dokaz?
Vrlo je moguće da su podaci iz hakovanog informacionog zdravstvenog sistema zaista bezbjedni, ali vam ne vjerujemo. Ne vjerujemo jer smo se previše puta opekli o povjerenje u institucije, da bismo danas mirno spavali. Ne vjerujemo jer znamo ko ste i šta ste.
Nije ovo priča o IZIS. Valjda ćete nekako uspjeti da ga vratite u život, jer je preplaćen da bismo sada digli ruke od njega. Mada nam je, iskreno, bilo brže kada smo sa žutim zdravstvenim kartonima i plavim knjižicama išli kod ljekara.
Ovo je slika i prilika vašeg viđenja i vođenja društva u kome svi zajedno živimo. Društva bez odgovornosti, društva koje planirate od danas do sutra pod devizom uzmi i bježi. Društva u kome najbolje prođe onaj ko ćuti, kao što danima o skandaloznom obaranju IZIS ćute ministar zdravlja i premijer, pa i predsjednik poznat po tome što se miješa u sve.
Nadamo se da bjelosvjetska hakerska mafija neće, nakon vas, početi pojedinačno da ucjenjuje i građane u Srpskoj, ako shvate da posjeduju osjetljiv medicinski podatak nekog ko im je vrijedan.
Nadamo se i da se stvarno radi o hakerskom napadu i da ga niste izmislili kako biste prikrili pad skupocjenog sistema, prepunog rupa, koji je kočio i bez hakera.
Jeste previše, ali ništa nas ne bi iznenadilo.
Autor: Slobodan Popadić
