Ne treba nama niko
Vrsni advokati ubjeđivali su me da je odluka o odbijanju zahtjeva za izuzeće sudije Jasmine Ćosić Dedović iz procesa protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika pravno potpuno čista, ispravna i neupitna odluka.
Pri tome advokati dolaze sa dva, ‘ajde da kažem, politički suprotna pola, jer su jedni otvoreno naklonjeni Dodiku, a drugi otvoreno protiv njega i njegove politike. Argumenti i jednih i drugih su da postoje precizni taksativni razlozi za izuzeće nekog sudije, a nijedan od tih razloga, kako kažu, ne postoji u slučaju sudije Ćosić Dedović.
To što se Dodik svojevremeno kao član Predsjedništva BiH otvoreno protivio namjeri bivše ministarke spoljnih poslova BiH Bisere Turković da Ćosić Dedović „progura“ za sudiju Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, objašnjavaju advokati, nije dovoljan argument za tvrdnju da to dovodi u pitanje njenu nepristrasnost sada kada je dočekala da odlučuje o optužnici protiv Dodika. Drugim riječima, zahtjev za izuzeće je neopravdan zato što Ćosić Dedović nijednom riječju nije pokazala da je zlopamtilo i da je Dodiku uzela za zlo to što se protivio njenoj svjetskoj pravosudnoj karijeri. Oukej, tako je po zakonu!
I Rajko Savić je pucao u bivšeg lidera dobojskog SDS-a Branislava Garića, potom sjeo u auto, odvezao se do Sarajeva i tamo predao policiji, a sud je na kraju presudio da nije kriv za ubistvo. Sve po zakonu?!
Što se mene tiče, ne postoje bolji dokazi da pravo i pravda ne idu uvijek ruku pod ruku i ne postoji niko ko me može ubijediti da je sudija Ćosić Dedović bila nepristrasna kada je odlučivala o optužnici protiv Milorada Dodika. I tačka. Iako suštinski nije ni bitno, jer ona nije „sudeći“ sudija. Al’ nek’ ostane zapisano.
Elem, pravo pitanje je kako će okončati ovaj cirkus pred Sudom BiH, jer samo naivni ili maliciozni negiraju da cijeli slučaj predstavlja jedan ozbiljan politički cirkus i da s pravom, a pogotovo pravdom ima veze koliko i izvorni SNSD sa srpstvom i srbovanjem. Dakle, nimalo.
U suštini, moguća su dva scenarija. Prvi je da Dodik bude oslobođen i u njega gotovo niko ne vjeruje, što ga u ovoj zemlji nikako ne čini nemogućim. A drugi, kome se nada ogromna većina „građana“ s one strane granice, a i dobar dio opozicije s ove, jeste da Dodik bude osuđen, pa makar i na najmanju zaprijećenu kaznu od šest mjeseci zatvora. Zašto? Ne zato što bi išao u zatvor, već zato što je pravna posljedica presude za krivično djelo „neizvršavanje odluka visokog predstavnika u BiH“, za koje mu se sudi, zabrana obavljanja dužnosti predsjednika Republike Srpske ili bilo koje druge dužnosti u bilo kojem organu koji se finansira iz javnih sredstava. Dakle, osuda bi značila da je Dodiku zabranjeno da se bavi politikom. I da više ne može da izvadi potvrdu o nekažnjavanju.
Šalu na stranu, premalo je prostora da bi se u jednoj kolumni objasnilo kakve sve posljedice bi izazvala takva eventualna odluka Suda BiH, ali nešto će o tome valjda znati reći i direktor SIPA Darko Ćulum kad se vrati iz posjete SAD. U svakom slučaju, ovo što sada nazivamo političkom krizom nije ni njen zametak u odnosu na ono što nas čeka.
A da je trenutno situacija dobra – nije. Da će biti gore – vjerovatno. A ako neko hoće da mu već bude gore, neka pogleda nastup Vlade Đajića u posljednjem „Teleringu“. Ne treba nama ni Šmit, ni OHR, ni Sud BiH, niko…
P.S. I Bobi se pita gdje je i šta radi Mladen Ivanić u ovim smutnim vremenima.
(Nezavisne)
