Svi pričaju o svemu i ni o čemu: nekog muči visok pritisak, nekog masnoća (ali ne može da odoli bogatoj trpezi), nekoga i danas bole stare svađe oko međe, pa zaziva i proklinje geodete.
I u tom žamoru, gdje se razazna svaka peta, jedan – jasno i glasno – ispljunu:
„Dok sam živ, glasaću za Milorada Dodika.“
„Taman da je najgori“ – brže-bolje obrazloži, u želji da preduhitri sve one koji bi, možda, htjeli da proklinju i Dodika i sve one koji i dalje vjeruju u njega.
I hajde što on nije imao bilo kakvih argumenata kojima bi svoje riječi podvukao i što je bio spreman da se posvađa sa svakim ko drugačije misli, nego što je bar dvadeset godina mlađi od Dodika – što znači da, sirot, izgubljen u vrtlogu vlastitog (ne)uma, računa na to da će Dodik nadživjeti i njega i nas i Republiku Srpsku. I da će, uprkos svim pravnim i političkim preprekama, koje on, naravno, ne priznaje, opet zasjesti na tron.
„Ne namećem ja nikome svoje mišljenje“, dobaci on, kao da se, nekoliko trenutaka ranije, drugi nisu borili da uopšte dođu do riječi.
Evo, sad će izbori, valja staviti koju papirnu u džep. Ćuti, zauvar je, što bi rekli naši stari.
Kada su molbe onih apolitičnih, barem na trenutke, bile uvažene, pa se s politike nakratko prelazilo na druge teme, dotični objelodani da mu je supruga trenutno na sezoni. Jer, šta ćeš, teško je ovdje zaraditi za pristojan život.
I kao da je i sam shvatio šta je upravo izustio, (ne)siguran u sebe, a glasnije nego ikad, dobaci:
„Ma i da je najgori – imaće moj glas.“
I tu je sve postalo prilično jasno. Nije ovdje riječ o politici, ni o programima, ni o boljitku. Riječ je o navici, o strahu da se misao pomjeri s mjesta, o potrebi da neko drugi misli umjesto tebe. O tome da je lakše vjerovati u jednog čovjeka nego u vlastitu odgovornost.
I tu mi, iskreno da vam kažem, dođe žao čovjeka.
Takvi ne glasaju „za“ – oni glasaju iz navike. Iz umora. Zbog onih sitnih, najsitnijih interesa. Glasaju da ne bi morali priznati da su godine prošle, da su obećanja iscurila, da su djeca otišla, a da stari jedva sastavljaju kraj s krajem. Osim ako im je, kao i glavnom junaku ovih pisarija, neko u inostranstvu.
I zato, čak i kad vide pukotinu u sopstvenoj priči, brzo je zakrpe lažima koje su toliko puta ponovili da su i sami počeli u njih vjerovati.
„I da je najgori, najbolji je.“
Jer promjena traži hrabrost, a hrabrost podrazumijeva i priznanje da si možda, sve ovo godine, živio u zabludi. A to je, za mnoge, čini se, teže od svake nemaštine
Autor: Sanja Krasić Božić
