Danas više to nije slučaj.
Nekada je bilo dovoljno da se spinuje i da se priča ugasi. Danas više ne.
Sve veći broj građana odlučuje da progovori, da prijavi i da javno ispriča šta tvrdi da je doživio.
Upravo u tome leži ključna promjena, strah polako ustupa mjesto javnom izražavanju.
Slučaj Marka Džajića pokazuje da prijava ipak može pokrenuti stvari sa mrtve tačke.
Tužilaštvo je, nakon njegove prijave protiv policijskog komandira, zatražilo informacije od policije. To možda nije konačan odgovor, ali jeste pomak.
I nije jedini. Redaju se prijave, redaju se svjedočenja, a svaka nova priča dodatno pritiska institucije da reaguju.
U međuvremenu, javnost više ne okreće glavu. Slučajevi se prate, analiziraju i povezuju. Mediji ih ne puštaju da padnu u zaborav, a upravo to pravi razliku u odnosu na ranije godine.
Jer problem nikada nije bio samo u tome šta se desilo, nego što se o tome ćutalo.
Danas je toga sve manje.
Čak i kada odgovori kasne, čak i kada institucije pokušavaju da uspore procese, sama činjenica da postoje prijave i da se o njima govori mijenja dinamiku.
Svaka prijava je pritisak, svaki tekst je podsjetnik, a svako svjedočenje, a posebno ono koje obiluje detaljima je korak bliže istini.
Možda pojedinačno djeluje malo, ali kada se slučajevi gomilaju, kada se glasovi množe sistem više ne može ostati isti.
Jer nije isto kada jedan čovjek nešto tvrdi i kada desetine ljudi iznose slična iskustva.
Tada to prestaje biti incident. Tada postaje pitanje koje traži odgovor.
I upravo tu dolazimo do suštine, odnosno da promjena ne dolazi odjednom. Ona dolazi kroz upornost, kroz prijave i javnost, kroz odbijanje da se stvari zaborave.
Ako se svaki slučaj isprati do kraja, ako se svaka prijava evidentira, ako se svako pitanje postavi, neko će morati da odgovori.
Možda ne odmah i ne olako, ali prije ili kasnije, hoće.
Jer sistem može ignorisati pojedinca, ali ne može ignorisati sve.
